Dobri odnosi i ljudska prava

 

Komunikacija sve više zauzima važno mjesto u poslovnoj politici i strategiji. Svaka malo naprednija firma(pogotovo ako je vlasnik stranac)zna da poslovni uspjeh ovisi o dobrim međuljudskim odnosima i timskomu radu. Stoga angažiraju razne stručnjake da zaposlenike nauče vještinama dobre komunikacije.

Za svaku je pohvalu što shvaćamo da bez zadovoljnih ljudi nema uspjeha i napretka. Na dobromu smo putu.

Dobri odnosi temelje se na poštivanju osnovnih ljudskih prava. Osnovno pravo svakoga čovjeka jest njegovo pravo da se autentično izrazi. Na tomu se pravu temelji demokratsko društvo. Slobodno se izraziti znači da smo sposobni uskladiti svoje misli, riječi i djela, da nismo licemjeri koji jedno misle, drugo govore, a treće rade. Dok ne postignemo usklađenost između misli i djela, to jest dok se ne počnemo slobodno izražavati, osjećat ćemo unutarnju napetost, nemir i nezadovoljstvo, a ljudima nećemo vjerovati.

Ne možemo biti iskreni?

Tu zapinjemo, jer smo puni ograničavajućih uvjerenja koja nam govore: opasno je govoriti svoju istinu, nije dobro biti iskren, to je samoživost, ljudi te neće razumjeti, ljudi će te osuditi, napustiti, iskoristiti, odbaciti…. Ljudi često negoduju kad im kažem da su u lošim odnosima zbog svoje neiskrenosti. Uglavnom se opravdavaju u stilu: „Ne znaš ti moga šefa, muža, ženu, sina… s njima se jednostavno ne može biti iskren.“

Neki dan mi se jedna mlada djevojka potužila: „Odlučila sam biti iskrena i reći dečku sve što prema njemu osjećam i kakvu vezu želim. I znaš što sam otkrila? Svoj strah. Strah me njegove reakcije, mislim da mu se to što želim neće svidjeti i da će me ostaviti, pa zato šutim i pristajem na njegove uvjete koji mi ne odgovaraju.“ „A zbog čega si u vezi s dečkom koji ne želi isto što i ti?“ zanimalo me. Sama se iznenadila vlastitim odgovorom, koji je promucala kao da se ne radi o njoj: „Pa, izgleda da radije pristajem na nezadovoljstvo nego na samoću.“

Drugi pak „trpe“ tiraniju na poslu, jer se ne usude reći svoje mišljenje da ne dobiju odgovor: „Ako nisi zadovoljan, potraži drugi posao.“ Ne usude se izraziti što misle i što žele, jer strahuju za svoju egzistenciju. I tako svatko ima razlog zbog kojega se ne usudi izraziti sebe.

Prihvaćanjem odgovornosti za posljedice nestaje strah

Rješenje je jednostavno: odlučiti da ćemo prihvatiti odgovornost za sve posljedice koje mislimo da nam se mogu dogoditi ako budemo iskreni prema sebi i prema drugima (kao što su na primjer raskid veze, ostati bez posla…). Prihvaćanjem odgovornosti za posljedice nestaje strah (od posljedica) i napokon smo slobodni. Tek kada se bez straha i krivnje odlučimo biti svoji i autentično se izražavati, tada će se u našem životu početi događati „čuda“: nestat će odnosi koji nam ne odgovaraju i počet ćemo ostvarivati odnose kakve želimo. Zato ne trebamo razmišljati što drugi misle i žele, nego se slobodno izraziti. U svome životu sami utvrđujemo svoje kriterije.

Uz naše pravo na ponudu, neophodno je znati da nam drugi ljudi imaju pravo reći ne i reći da, odnosno prihvatiti ili odbiti našu ponudu. Ta će nas spoznaja trajno osloboditi krivnje da se namećemo ako nešto nudimo, predlažemo. Kada istinski prihvatimo činjenicu da reakcije i odgovori drugih ljudi nemaju osobnu poruku (u stilu: „Kupujem tvoj proizvod ili prihvaćam tvoj prijedlog, što znači da te poštujem, volim, cijenim“ ili obrnuto: „Ne prihvaćam tvoju ponudu, tvoj prijedlog, što znači da te ne cijenim i ne poštujem“), tek ćemo tada moći surađivati samo s onim ljudima koji žele prihvatiti ono što im nudimo.

Pravo reći: ne

Također je naše pravo tražiti ono što želimo, naravno, opet uz uvažavanje da nam drugi imaju pravo reći ne i reći da. Tek kada jasno i slobodno izrazimo što želimo, drugi nam mogu slobodno dati ono što nam treba, naravno ako to imaju i ako nam to žele dati.

Nikada ne valja pristajati na kompromise. Bolje je ne postići dogovor, nego pristati na uskraćivanje. Svako odustajanje od svojih kriterija i svoga standarda pukotina je kroz koju će se vrlo brzo pojaviti nezadovoljstvo i narušiti odnos. Međutim, važno je razlikovati kompromis od konstruktivnog rješenja, jer izgledaju slično. U oba slučaja izgleda da se nečega odričemo. Kompromis je uvjerenje da nešto što imamo moramo žrtvovati da dobijemo ono što nemamo. Konstruktivno rješenje znači da ništa ne žrtvujemo, jer znamo da uvijek postoji način da postignemo ono što želimo ako to isto želi i druga osoba, pa smo se stoga spremni „odreći“ svojih ideja o tome kako ćemo i na koji način ostvariti zajednički cilj. Kompromis znači odustati od neke svoje vrijednosti (na primjer slobode) da dobijemo drugu vrijednost (na primjer ljubav i prihvaćanje). Konstruktivno rješenje znači da nam je važno da svi ostvarimo sve vrijednosti. Kada god „trgujemo“ vrijednostima, doživljavamo razočaranje i neuspjeh.

Zato uvijek, na početku svakoga dogovora, valja utvrditi svrhu odnosa, to jest utvrditi želimo li svi istu vrijednost (na primjer, zabaviti se ili nešto naučiti). Tada ćemo sigurno i bez kompromisa (bezuvjetno) ostvariti zajednički cilj. Zato je toliko važno točno izraziti ono što želimo, bez obzira na to nudimo li ili tražimo, i dati sebi i drugima pravo na izbor.

Isto tako i drugi ljudi imaju pravo nama nuditi i od nas tražiti ono što žele, pri čemu je naše pravo reći da ili reći ne. Ako se držimo tih prava, tada nam nitko ne može nametati svoju volju i zahtijevati ono što ne želimo. U suprotnom uvijek ćemo imati osjećaj da drugi ljudi krše našu volju.

Iz svega proizlazi da samo o nama ovisi kakve ćemo odnose imati s drugima. Ako poštujemo ljudska prava, tada ćemo imati samo dobre odnose, jer u loše nećemo ni ulaziti. Ako sebe ne izrazimo, tada kršimo svoju volju, odnosno sami sebe zlostavljamo. Dobri su odnosi preduvjet sretnoga života, jer bez drugih ljudi ne možemo ostvariti svoju svrhu i zadaću. A uvjet je za dobre odnose - biti dobar sam prema sebi.

 

Kolumna objavljena: 29. travnja 2009.

Autorica: Natali Luks