Kako ostvariti željeni standard?

 Nekoliko puta godišnje odlazila sam u Trst i obavljala kupovinu hrane, pića, garderobe, kozmetike, opreme za kućanstvo... Između dva odlaska zapisivala sam sve što mi zatreba, tako da sam popis stalno nadopunjavala. U to sam vrijeme, na taj način, kupovala apsolutno sve, pa je popis bio prilično dugačak. Znala sam sve dućane i mogla sam u jednom danu obaviti kupovinu koja mi je bila dostatna za nekoliko mjeseci. U Trst bih stigla ujutro, popila kavicu i pročitala popis. Tijekom dana bih ga letimično pregledala, jer sam uživala u precrtavanju obavljene kupovine. Nikada nisam kupovala ništa mimo popisa.

Tako je bilo sve do jednoga dana kad sam sa zaprepaštenjem otkrila da sam popis zaboravila staviti u torbicu. U prvi trenutak sam ga pokušala rekonstruirati, ali se ničega nisam mogla sjetiti. Bila sam uvjerena da me zablokirao strah da neću uspješno obaviti kupovinu. Pošto se zaista ničega nisam mogla sjetiti, a nisam željela kupovati stvari koje mi ne trebaju, pomirila sam se sa sudbinom da sam došla

kupiti barem cipele i kozmetiku, jer mi je to uvijek bilo na popisu. Međutim, dogodilo se čudo. Kupovinu sam obavila lako i ležerno, kao da me vodila neka nevidljiva sila. Osjećala sam se super, a kupila sam, kao i uvijek, sve s popisa - ni manje ni više.

Tada sam otkrila tajnu da je novac inteligentan i da sve pamti. Ja sam mu, pišući popis, svakodnevno davala namjenu, a on je sve zapamtio. U to vrijeme otkrila sam još jednu njegovu osobinu, a to je: kada mu odredim namjenu, on vodi računa da nikada ne potrošim više nego što imam na računu, a da pri tome kupim sve što trebam. Želim reći da ni prilikom sastavljanja popisa, a ni prilikom kupovine, zaista nikada nisam razmišljala o cijeni.

Međutim, bilo je fascinantno što nikada nisam potrošila više nego što sam imala na računu, a kupila bih sve s popisa. Nisam razmišljala koliko nešto košta i hoću li nešto staviti na popis. Rukovodila sam se isključivo time treba li mi nešto (što je bio kriterij za popis) i da li mi se to sviđa (što je bio kriterij za kupovinu).

Budući da se radilo o većoj kupovini, redovito sam, svaki mjesec, izdvajala određeni iznos prihoda za taj šoping, ne sluteći da je to formula financijskog uspjeha.

Od tada znam da je novac pametan i od tada svjesno kupujem. Uvijek prvo zapišem sve što želim i za to uvijek i namijenim određena sredstva, ne razmišljajući na koji ću način skupiti cijeli iznos, jer znam da ću ostvariti ono što želim.

Iz ovog primjera lijepo se vidi da su potrebne dvije važne stvari ako želimo svjesno kupovati. Prvo valja utvrditi što želimo, a zatim početi izdvajati sredstva u fond za tu kupovinu. Iako svatko dobro zna što želi, mnogi se ne usude čak ni maštati o nečemu za što misle da nemaju cjelokupno financijsko pokriće. Šteta, jer je sastavljanje popisa i namjera da uložimo sredstva neophodan korak za osvješćivanje i ostvarenje standarda.

Ne mogu naglasiti koliko je važna namjera, jer ona ukida ego-osjećaj da nemamo novca. Za namjeru nam je dovoljna simbolična svota, jer ona mijenja smjer naše pažnje. Uostalom, za prvu kunu svima je potrebno uložiti veći napor nego za tisuću kuna kad već počnemo voditi neki fond. Zato se ne trebamo obeshrabriti što u početku ne stavljamo velike iznose. Redovitost čini čuda, a ne visina iznosa.

Pri kupovini važno je znati zbog čega nešto kupujemo. Trebamo se zapitati što će nam auto, kuća, odjeća, putovanja, druženja, edukacija i sl. pa ćemo shvatiti da su to sve uvjeti za normalan i ugodan život. To je standard koji nam je neophodan za obavljanje naše zadaće. Svaki čovjek ima svoju specifičnu zadaću i svatko u svom potencijalu ima sve što mu je potrebno za obavljanje te zadaće. Zadaća određuje kojim ćemo se poslom baviti, što ćemo davati drugim ljudima i koji nam životni uvjeti za to trebaju. Ukratko, o zadaći ovisi naš standard i stil življenja. Zato nema nikakvog smisla uspoređivati ni zadaće ni standard, jer smo zadovoljni i ispunjeni samo kad ostvarujemo svoju zadaću i svoj standard. Možemo biti ministar i ne biti zadovoljni, a možemo biti prodavač u malom dućanu i biti zadovoljni.

Problem nastaje kad pomislimo da naš standard ovisi o novcu. To znači da nam tada zarada predstavlja cilj, pa jednostavno energija ne ide do standarda, nego se zaustavlja na prihodima. Ako nam je zarada cilj, tada se osjećamo uskraćeno, jer nemamo energije za standard, pa ako ga se i odlučimo ostvarivati, moramo posegnuti za „tuđom“ energijom. Dva su načina – posuđivanje (dug) i krađa. Budući da tako ostvaren standard nema temelj u vlastitoj financijskoj moći, on s vremenom propada.

Jedini način da slobodno i ugodno ostvarujemo svoj standard jest da nam on bude cilj te da shvatimo da je standard posuda što se automatski puni prihodima koji imaju namjenu, pa zato trebamo početi izdvajati za te namjene. Nije bitna visina iznosa, nego redovitost i namjera da se posuda (standard) puni.

Osvješćivanje standarda jako je važno, jer prihodi jednostavno ne dolaze za standard za koji se nismo odlučili. Sigurno se sjećate kako ste se veselili nekoj otplati kredita, jer ste mislili da će vam ostati više novca kad kredit otplatite. A je li vam ostao višak na računu kada ste kredit otplatili? Nije, jer novac ne dolazi za ono za što ga ne trebamo. Ali će nam zato sigurno doći za standard za koji se svjesno odlučimo.

Ako svjesno budemo kreirali fondove koje želimo, tada nam novac neće odlaziti u nesvjesne fondove, kao što su: fond za crne dane, fond za bolest, fond za starost i nemoć, fond za krpanje financijskih rupa, fond za posuđivanje novca koji nam nikada neće biti vraćen, fond za kojekakve neprilike i nedaće…

Takve fondove jednostavno ne možemo svjesno kreirati.

Bitno je također shvatiti da u istini standard služi ostvarenju naše zadaće, a da u egu služi potvrđivanju vrijednosti (ne vrijedim bez auta, kuće…). To će nas osloboditi ovisnosti o novcu, jer ćemo početi shva- ćati Tko se brine o našim prihodima kad slušamo svoje srce. 

Kolumna objavljena: 13. listopada 2010.

Autorica: Natali Luks