Kakve veze ima um s novcem?

 

Obratio mi se jedan čitatelj. „Imam kratko pitanje koje me muči već niz godina i nikako da si dam pravi odgovor: Kako to da je moje financijsko stanje odraz stanja uma? To me intenzivno muči i otkad sam vidio Vaše članke, stvarno me zanima što se može čuti na Vašim seminarima.

Svi govore nešto o duhovnosti, a opet se u nas najviše cijeni novac! Ma i sam sam shvatio da mi je novac jako važan ili bolje reći da nisam ništa bolji od „ovih“ faca koje cijene samo pare… Cijenio sam ih i ja, a što je najgore, sve godine studija i stjecanja znanja nikako da se isplate. Samo skupljam otkaze! Tko bi znao u čemu je problem! Pa eto, ako dobijem koji odgovor od Vas, bit će mi drago… Štoviše, vrlo drago!“

I Budući da znam da ovo univerzalno pitanje muči mnoge ljude, zamolila sam poštovanoga čitatelja za dozvolu da na njegovo pitanje ujedno odgovorim „svima“, na što je naravno pristao i na tome mu hvala.

U kakvoj su vezi um i novac?
Naš čitatelj kaže da je proveo mnoge godine u studiranju i stjecanju znanja, a kao što vidimo nije usvojio osnovno znanje - kako funkcionira njegov um, jer se to ne uči u školama.

Čovjek je jedinstvo duha, duše, uma i tijela. Da bi uspješno funkcionirao, treba svjesno koristiti sve elemente svoga jedinstvenog bića. Čudno je to koliko smo arogantni i umišljeni, na vlastitu štetu, kada je u pitanju takvo znanje.

Spremni smo učiti i proučavati materijalni svijet od atoma do galaksija, a istodobno mislimo da se nema što učiti o vjeri, ljubavi, zdravlju, ljepoti, istini, blagostanju, dobroti, pravednosti, mudrosti i ostalim duhovnim vrijednostima, koje jedine daju odgovor na pitanja o ljudskoj egzistenciji i omogućuju dostojanstven i ispunjen život.

Je li to i naša istina možemo odmah provjeriti ako si postavimo sljedeće pitanje: „Što je meni najveća vrijednost, u što sam spreman uložiti svoja sredstva, vrijeme i energiju?“

Najviše ljudi ulaže energiju u stjecanje materijalnih dobara, a manji je broj onih koji su spremni ulagati energiju u osvješćivanje znanja o umu i duhu (popularno rečeno „ulagati u sebe“). Svatko zna da mora investirati u auto ako ga želi voziti i ako mu je to vrijednost (meni to, primjerice, nije vrijednost i zato ne ulažem energiju u auto). Ali za proučavanje sebe (uma i duha) uvijek će nam se činiti da nemamo dovoljno vremena i novca i ljutit ćemo se na ljude koji nam nude („nameću“) takve programe, jer nas zapravo frustriraju zbog toga što nas podsjećaju da nam to nije vrijednost.

Interesantno je da će nas i najgluplje reklame potaknuti da kupimo ono što ne trebamo i da nećemo biti ljuti na onoga tko nam je iz džepa izvukao 2.000 kuna (???), ali će nam izgledati kao nemoralna ponuda i bacanje novca toliko dati za stjecanje duhovnoga znanja.

To će biti tako dok ne osvijestimo duhovne potrebe i ne shvatimo da su nam jednako važne kao i fizičke potrebe. Zato nam nije teško dati novac za hranu, lijekove, fizičke užitke, auto, stan i sve što mislimo da služi fizičkomu tijelu.

Ukratko, ulažemo u ono što mislimo da nam je vrijednost, bili toga svjesni ili ne. Dobro je postati toga svjestan, i zato se vratimo umu koji ostvaruje što mu duša „kaže“. Ljudskomu je umu zadaća ostvariti svaku odluku i namjeru u koju vjerujemo da je istinita. Ali kome vjerovati?

Zagovornici pozitivnoga mišljenja smatraju da je dovoljno pozitivno misliti i da će se sve posložiti tako da ostvarimo što želimo. Međutim, to nije istina, jer um nije programer, nego instrument bića. Um ne može ništa novo smisliti niti ostvariti. Um je kreativan, ali nije kreator. On izvršava ono što mu programer kaže. Ponaša se slično kao računalo. Zapravo, računalo i jest napravljeno prema modelu ljudskog uma. Um skuplja podatke i informacije preko fizičkih osjetila i pohranjuje ih. U novonastaloj situaciji reagira prema podatcima koje
smo sakupili životnim iskustvima. Ta sposobnost uma jest mentalna inteligencija. Ako možemo brzo povezivati znanja iz prošlih iskustava s novonastalim činjenicama tada smo prirodno (mentalno) inteligentna osoba.

Puno je inteligentnih ljudi koji nemaju novca i nisu zadovoljni. Zašto? Zato što ne znaju osnovnu funkciju uma, a to je da um materijalizira programe u koje vjerujemo da su istiniti (uvjerenja). Možemo imati najveći kvocijent (mentalne) inteligencije, ali ako vjerujemo da nemamo dovoljno novca za sve što nam treba, tada smo svom umu dali naredbu da nam to i ostvari.

Kako? Tako što je ono u što vjerujemo već program koji postoji u našoj podsvijesti i ostvaruje se po zakonu uma.

Kada poželimo imati novca koliko nam treba (novi program), i dalje će se ostvarivati naše uvjerenje, a ne naša želja. Zašto? Zato što nismo odustali od uvjerenja da nemamo dovoljno novca. I sve dok ne odustanemo vjerovati u stari program, novi program nema snagu djelovanja. On je na nivou želje. Um želju ne može ostvariti sve dok nema snagu što mu je daje vjera koja pokreće akciju.

Zato moramo odlučiti što je za nas istina. Dvije su opcije: iskrivljena istina (ego) ili prava istina (duh). Ego kaže da smo necjeloviti, nepotpuni i da nam nešto nedostaje, a po duhu smo cjeloviti, ispunjeni i znamo da već imamo sve što nam treba. Kada nam je um spojen s duhom, tada materijaliziramo ono što duša želi.

Ukratko, nije problem s umom i nije dilema koga slušati: Um ili srce? Um ili duh? Um ili osjećaje? Pravo je pitanje kome vjerovati: egu ili duhu? Iskrivljenoj istini ili pravoj istini?

O našoj odluci ovisi koga će naš um slušati i čiji će program ostvarivati.

Kako će to naš um izvesti trebamo naučiti. Zapravo bi točnije bilo reći da se trebamo odučiti od onoga što smo već naučili, a što nam ne daje rezultate koje želimo postići, već nam donosi probleme i nevolje, kako kaže naš čitatelj.

Za početak je dovoljno povjerovati sebi da možemo birati ono u što ćemo vjerovati i znati da je našem umu svejedno kome će vjerovati. Ali pošto to nije svejedno nama, to jest našem biću i duši, smatram da je dar slobodnog izbora, odnosno sposobnost vladanja umom, najveća milost koju trebamo iskoristiti u svomu životu.

U to treba povjerovati, jer dano nam je prema vjeri.

Kolumna objavljena: 17. lipnja 2009.

Autorica: Natali Luks