Koliko sam dužan?

Dug je nepodmireni račun. Uzeli smo nešto na korištenje, a nismo platili.

Dug se ne može otplatiti jer je sastavnica ego-svijesti. Možemo se truditi koliko želimo, uvijek ćemo ili mi biti nekome dužni ili netko nama.

Uzrok je duga u osjećaju krivnje da ne zaslužujemo ono što istinski želimo. Čim se rodimo, već smo dužni roditeljima za život. Jadni roditelji, puni vlastitih frustracija, uvjereni su da su nam oni dali život i tijekom odgoja to često potenciraju. A mi osjećamo krivnju, jer nikako ne možemo isplatiti svoju obvezu. Osjećamo da nismo dovoljno dobri i da smo nezahvalni.

Dug prema roditeljima najveći je dug. Nekada se on rješavao tako što su se znale obostrane obveze - roditelji su djeci davali život i skrb, a djeca su o njima skrbila kad su oni postali stari i nemoćni.

Dug nosimo za sobom
Kako dijete odrasta, tako svoj dug nosi sa sobom. Školska trauma nije ništa drugo nego krivnja što nismo dovoljno dobri i što ne zaslužujemo dobre ocjene. Mnoga djeca nikada nisu upoznala radost učenja, jer su bili dužni učiti, da bi zadovoljili profesore i roditelje.

To sam osvijestila kad mi je kći krenula u školu. Znala sam da ima matematičku inteligenciju i baš me zanimalo kako će to izraziti u školskoj matematici. Međutim, u školi je bio jači osjećaj da ne zaslužuje dobru ocjenu, nego njezina želja da uživa u matematici. Psihološki se zaštitila od krivnje što voli matematiku tako što je proglasila da ona ne zna matematiku, a mene optužila da sam prezahtjevna. Moram priznati da mi odmah nije bilo jasno o čemu se radi, što mi je to više postao istraživački izazov. Na tom primjeru naučila sam koliku snagu može imati osjećaj da ne zaslužujemo i kako krivnja uništava sve pred sobom.

Moja kći je zavoljela matematiku tek u srednjoj školi. „Kako si ti već tada znala da imam smisla za matematiku?“, često se čudila. Mene je više čudilo kako je uspjela toliko dugo potiskivati nešto očigledno.

Dva načina borbe protiv zaduživanja
Odrastao čovjek dužan je svima - partneru, djeci, roditeljima, prijateljima, firmi, državi..., ali isto tako smatra da su i drugi njemu dužni. Dužni smo biti dobri prema drugima i oni prema nama. A to nikako ne uspijevamo, jer ne znamo da duboko u sebi potiskujemo osjećaj da nismo dobri takvi kakvi jesmo.

U posljednje vrijeme dug je poprimio novi oblik. Svi su financijski dužni, pa već računamo koliko je dužna tek novorođena beba. Dugovanje je postalo normalno ponašanje. Zato ne možemo iskorijeniti korupciju i kriminal - postalo je normalno biti lopov - uzeti i ne podmiriti račun.

Mislim da ćemo preko novca shvatiti ono što iz ljudske povijesti nismo uspjeli shvatili, a to je da na dosadašnji način ponašanja nećemo izaći iz klopke u kojoj se nalazimo - jer tko će kome vratiti dug ako smo svi dužni?

U ego-svijesti postoje dva načina borbe protiv zaduživanja i duga.

Što više zarađujemo - dug više raste
Prvi je način restrikcija potrošnje. To razmišljanje polazi od ovoga: ako ne trošimo, nećemo se ni zaduživati te da je bolje živjeti oskudno, nego ovisiti o drugima. Takvu politiku vodile su socijalističke zemlje. U tim državama službeno se veličala skromnost, a ljudi su preko žice bježali u „pokvareni“ kapitalistički svijet.

Takav način nije uspio, što nam je danas svima jasno. Standard je prirodna potreba svakog čovjeka, jer mu omogućuje uvjete za uspješan život i stvaranje. A ljudsku prirodu nije moguće „zabraniti“.

Drugi način za koji mislimo da će riješiti dug jest povećanje prihoda. U tu opciju vjeruju oni koji imaju problema sa stvaranjem prihoda. Istina je upravo obrnuta.

Tek kad počnemo bolje zarađivati, počinjemo se zaduživati, i što više zarađujemo dug više raste. Poznajem ljude koji su bili milijunaši, a danas jedva krpaju kraj s krajem. To je posve razumljivo ako znamo
prirodu duga.

Što više zarađujemo to nam je potreban veći standard, koji opet, ekonomski rečeno, omogućuje jednostavnu i proširenu reprodukciju. Uostalom, tome prihodi i služe. I sve bi to bilo super kad nas ne bi dočekala krivnja da ne zaslužujemo standard koji želimo.

I točno tu, na ovome mjestu nastaje dug - kad se aktivira osjećaj da ne zaslužujemo. Zbog tog osjećaja više ne znamo što uistinu želimo, frustraciju pokušavamo riješiti tako da kupujemo sve što mislimo da nam treba. Tako nastaje potrošački mentalitet.

Najveći paradoks potrošačkoga mentaliteta jest taj što imamo osjećaj da nemamo dovoljno novca za sve što bismo željeli, a zapravo je istina da nismo u stanju ostvariti ono što želimo zbog osjećaja da to ne zaslužujemo. Uslijed takva neznanja pokušavamo povećati prihode, misleći da je u tome rješenje, pa upadamo u još veći osjećaj krivnje, odnosno u dug.

Dug treba pretvoriti u investiciju
Dug se ponaša kao i svaka druga krivnja, što mu se više opiremo i što ga se više želimo riješiti on više metastazira. Ima li rješenja? Naravno da ima.

Dug treba pretvoriti u investiciju. Onoga trenutka kad prestanemo biti dužni u svojoj svijesti, počet će proces financijskog iscjeljenja i u našem životu. Stoga jedino ima smisla usmjeravati svoju energiju u transformaciju svijesti. Sve će se drugo posložiti kako treba.

 

Kolumna objavljena: 21. travnja 2010.

Prethodna kolumna: Mrežni marketing

Autorica: Natali Luks