Kultura neplaćanja

Naslov ove kolumne prepoznala sam gledajući tv-emisiju, u kojoj je jedan od gostiju spomenuo da u našem društvu postoji kultura neplaćanja.

Točno, nemamo kulturu plaćanja, jer nam je svima postalo normalno da ne plaćamo klasično se izgovarajući da i nama drugi nisu platili i s generalnim opravdanjem da je kriza. Za mene je neplaćanje isto što i krađa, pri kojoj zaboravljamo da nam drugi čine isto što i mi njima. Ponašamo se kao podvojene ličnosti koje nemaju svijest da su kupac i prodavač ista osoba u dvije različite situacije. Kada prodajemo, tada bismo željeli da nam se plati, a kada kupujemo, tada nam je teško platiti. Kako je to moguće?

Osnovni je razlog što ne razumijemo energetske principe razmjene, prema kojima se dobro zna što je čija uloga i zašto je to tako. Kada bismo to razumjeli, bilo bi nam potpuno jasno da se energetska razmje
na uvijek ostvaruje i da uvijek dobivamo samo ono u što smo uložili energiju. Međutim, problem je što toga nismo svjesni, pa očekujemo dobiti i ono u što nismo uložili.

Pokušat ću to ilustrirati na nekoliko tipičnih situacija u kojima se događa neplaćanje.

Recimo da se zapošljavamo. Mi smo prodavač, a poslodavac je kupac naših radnih sposobnosti. Problem nastaje ako osjećamo strah za svoju egzistenciju. Tada svoju stvaralačku energiju ulažemo u potiskivanje toga bolnog osjećaja, i to s uvjerenjem da će nam siguran posao ublažiti taj osjećaj. Zato pristajemo svoj rad prodati za radno mjesto. Drugim riječima, energetsku razmjenu s poslodavcem ostvarujemo tako da mi njemu dajemo svoj rad, a on nama radno mjesto.

Možemo dobiti radno mjesto, ali ne i sigurnost
Stoga se poslodavci ne osjećaju krivi što nas radno iskorištavaju niti se osjećaju odgovornima što nas dovoljno i na vrijeme ne plaćaju, jer misle da su nam „dali“ zato što su nas zaposlili. Nezadovoljni smo jer nismo svjesni da nam se ostvarilo ono u što smo nesvjesno uložili svoju energiju - u uvjerenje da je važno imati radno mjesto, jer ono donosi sigurnost.

Život nam međutim pokazuje da možemo dobiti radno mjesto, ali ne i sigurnost. Nema toga radnog mjesta koje nam može dati sigurnost, jer nju ne možemo dobiti, nju možemo samo osvijestiti i ostvariti.

Uzmimo sada drugi primjer - ugovorili smo posao prema svojim kriterijima. Što učiniti ako nam kupac, unatoč ugovoru, ne plati na vrijeme?

Ispravan postupak bio bi raskinuti ugovor. Što prije to bolje, jer onaj tko se ne drži ugovora nije naš poslovni partner.

Ali… tu na scenu opet stupa ego, koji nam kaže da to nije pametno. Plaši nas da nećemo naći drugoga klijenta, da nam je to povoljna ili čak jedina prilika, pa opet upadamo u zamku egzistencijalnoga straha
i nesigurnosti.

Umjesto da odustanemo od takvoga klijenta, mi ulažemo energiju u povjerenje da će nam već platiti. Ego nas još više udaljava od rješenja i opskrbljuje novom dozom izgovora i opravdanja. Nečiji će ego zaigrati na kartu dobrotvora koji razumije da drugi nemaju, netko će se zadovoljiti izgovorom da je tako svima. Kada shvatimo da unatoč izgovorima i opravdanjima financijski propadamo, aktivirat će nam se srdžba, bijes i ogorčenost koju usmjeravamo protiv onih istih koje smo u početku razumjeli i u koje smo imali povjerenja i opet uzaludno trošimo svoju stvaralačku energiju.

Ali izgleda da je i to lakše nego povjerovati da smo sami kreatori svoga života i da naša vrijednost ne ovisi o priznanju i potvrdi drugih ljudi.

Čitam u novinama da su djelatnici HEP- a neplatišama počeli iskopčavati struju. To je logično, jedna je strana prekršila poslovni dogovor i ugovor se raskida. Ali je nevjerojatno koliko malo potrošača (kupaca) ima svijest da su s HEP-om u poslovnom odnosu. Ponašaju se krajnje djetinjasto, pa ga doživljavaju kao majku koja ih je dužna nahraniti i ne pada im napamet da se kao zreli ljudi zapitaju na koji način funkcionira ekonomski sustav.

Vlada psihoza ugroženosti
U našem društvu vlada psihoza ugroženosti, u kojoj je zaboravljena elementarna logika, prema kojoj je kupac obvezan robu platiti na vrijeme, prema ugovorenim uvjetima. Opće usvojena kultura neplaćanja daje nam legitimitet da se neodgovorno ponašamo, jer se i sama država, koja bi nam trebala biti uzorom, ponaša neodgovorno prema pojedinim korisnicima proračunskih sredstava. Državni proračun je ogledalo stare paradigme, i to u svakom pogledu, kako na prihodnoj strani, tako i u pogledu njihova rasporeda. Država se za prihode zadužuje, a rashode tretira kao trošak (a ne kao investiciju u standard i strateški razvoj).

Kultura neplaćanja imanentna je staroj paradigmi i zahvaća sve vrste odnosa.

Često se ljudi žale da više ulažu u partnerski odnos nego što od njega dobivaju. To je zato što pristaju na emotivno neplaćanje. Naime, zbog egzistencijalne neispunjenosti imaju potrebu da ih partner prihvati i potvrdi, kako bi ublažili tu frustraciju. Problem je što nisu svjesni da se ostvaruje ono u što vjeruju, a to je da nisu dovoljno dobri takvi kakvi jesu i da zbog toga privlače partnere koji ih dovoljno ne cijene i ne poštuju.

I opet nam život pokazuje da možemo imati partnera, ali ne i ljubav. Tek kad odustanemo od potrebe da nekoga trebamo i da nas netko treba, možemo osloboditi svoju ljubav i ostvariti je u zajedništvu s drugima.

Iz navedenih primjera vidimo da problem neplaćanja nastaje tako što funkcioniramo na dvije razine svijesti. Svjesno se međusobno dogovaramo kao zreli i odrasli ljudi, a nesvjesno se odigrava sasvim druga priča, koja je nažalost naša realnost dok je ne osvijestimo i od nje ne odustanemo. U njoj se prodavači ne drže svojih kriterija, pa pristaju na povjerenje, jer im je važnije potvrditi svoju vrijednost (uvjerenjem da ih netko ipak treba), nego ostvariti suradnju i partnerstvo. A kupcima je teško plaćati, jer ne investiraju u svoj standard, nego troše za ono što moraju i trebaju, također kako bi potvrdili svoju vrijednost. Zato ne vole plaćati unaprijed i u gotovini, draža im je kupovina na rate i s odgodom, jer tako psihološki odgađaju nelagodu gubitka.

Nikada ne cijenimo ono što trebamo i moramo, nego samo ono što volimo.

Najvažnije je naučiti cijeniti sebe, što znači biti svjestan svoje istinske vrijednosti, jer tek tada možemo cijeniti druge ljude i plaćati im sa zadovoljstvom za to što doprinose uvećanju naše vrijednosti (standarda). Tada nam je potpuno jasno univerzalno načelo da samo onoliko koliko dajemo toliko primamo.

Zato ako nas poslodavac ili klijent ne plaća ili ako partner za nas nema vremena, znači da nas ne cijeni, ali nas treba. Isto tako, ako mi ne plaćamo državi porez, ako ne plaćamo račune za plin, struju, komunalije, ako nemamo za plaće svojih zaposlenika, ako nemamo vremena za prijatelje, djecu, partnera, znači da ih ne cijenimo, nego ih trebamo.

„Ono što se mora nije teško“ česta je utjeha, ali nije istina. Sve što trebamo i moramo teško je i naporno, i za to nikada nemamo dovoljno ni volje ni vremena ni novca.

Nije sve tako crno
Za razliku od toga, sa zadovoljstvom svoju energiju ulažemo u ono što volimo i cijenimo. Za to uvijek imamo i volje i novca i vremena, što najbolje ilustrira činjenica da je recesija mimoišla svijet luksuza. Jer prodavači luksuza itekako cijene sebe, a time i svoj proizvod, a kupci ga kupuju s veseljem (ne zato što trebaju i moraju) i štoviše, osjećaju se počašćeni i povlašteni što mogu uživati u takvu proizvodu.

Kultura neplaćanja dostigla je svoju kulminaciju, koja se očituje u apsurdu da više nitko nikoga ne cijeni i da svi okrivljuju jedni druge, a nitko se ne pita - tko su ti drugi. Nevjerojatno koliko smo otuđeni od samih sebe, jer ne shvaćamo da su drugi zapravo isti mi u onoj drugoj ulozi.

Sva sreća da nije sve tako crno. Postoje i samosvjesni ljudi koji se ne izgovaraju na objektivne okolnosti i ne prebacuju odgovornost na druge, koji su svjesni svoje uloge u zajedničkom timu, i koji su usmjereni na svoj stvaralački potencijal i svoje sposobnosti. Oni uspješno rade, napreduju i razvijaju se. Svaki dan ih je sve više. Ti ljudi svojom sviješću doprinose promjeni stare paradigme.

 
Kolumna objavljena: 17. ožujka 2010.

Prethodna kolumna: Plaćanje

Autorica: Natali Luks