Odgovornost

Nedavno sam dobila pismo čitateljice koja me potaknula da malo preciznije objasnim što je to odgovornost:

„Uvijek sam mislila da sam odgovorna, savjesna i disciplinirana. I sve je to bilo točno u odnosu spram drugih. Što se tiče odgovornosti prema samoj sebi, nisam bila načisto. Za sve sam nesuglasice uglavnom krivila druge, jer sam vjerovala da svojom dobrom namjerom nikome ne činim ništa nažao. Ali kad bi me netko „dotaknuo“, bila sam ljuta i uvrijeđena, protestirala sam i osuđivala javno, zbog nepravde.

Godinama sam tako funkcionirala, ali sada više ne. Shvatila sam da je posrijedi moj jaki ego. Kad sam ga jednom umanjila, poboljšali su se i moji odnosi s ostalim ljudima.

Ipak ostale su još neke dileme. Kada želim biti sama, jer se vrlo loše osjećam u društvu s partnerom, druga strana jako je povrijeđena. Pitam se prema kome sam odgovorna više - prema sebi ili onome koji se osjeća povrijeđenim zbog moje odluke?“

Čitateljica se našla u dilemi. Ako posluša svoje srce, tada će povrijediti partnera. Ali, ako ne sluša sebe, tada je nezadovoljna. Gdje je rješenje?

U prihvaćanju odgovornosti.

Nema podijeljene odgovornosti
To je inače rješenje svih problema, ali i jedini način napuštanja stare paradigme. Mnogi su spremni uložiti sav novac i sve vrijeme da dođu do čarobnog ključa, eliksira, tajne, ozdravljenja. Ali su rijetki spremni prihvatiti odgovornost za svoj život.

Prije dvanaest godina svijet je pogodila vijest o smrti princeze Diane. Gledala sam njezin intervju neposredno prije smrti, u kojem je objašnjavala zašto se razvela. Na pitanje novinarke tko je odgovoran za razvod braka rekla je da je ona odgovorna 50%, a suprug 50%. To me ražalostilo jer sam shvatila da ne zna što je odgovornost. Čim se govori o podijeljenoj odgovornosti, to nije odgovornost nego krivnja, a krivnja uvijek završava kaznom za razliku od odgovornosti koja oslobađa.

I naša je čitateljica poistovjetila krivnju i odgovornost i zato misli da će povrijediti partnera ako se odluči biti sama. Ako želi riješiti taj problem, treba shvatiti da je ona 100% odgovorna za sva svoja iskustva u odnosu s partnerom te da ne stvara niti jedno njegovo iskustvo, pa tako ni njegovu povrijeđenost. On je također 100% odgovoran za svoja iskustva u tom odnosu.

Sami smo uzrok svega što nam se događa
Odgovornost je svijest o tome da smo sami uzrok apsolutno svega što nam se događa u životu. To je vrlo jednostavna i istinita tvrdnja, koju nažalost većina ljudi ne želi prihvatiti. Teško nam je shvatiti da smo bolest, siromaštvo, sukobe i nepravde sami stvorili. Zato pokušavamo promijeniti svijet oko sebe, ali i sebe, ovisno koga optužujemo. Naravno da isto tako mislimo da ni ljubav, istina, uspjeh, zdravlje i druge vrijednosti ne ovise isključivo o nama. Međutim, za njima tragamo, jer ne slutimo da su u nama.

Sama riječ odgovornost govori da je to odgovor na konkretnu situaciju. Primjerice ako padnemo na ispitu ili nas prijatelj iznevjeri ili dobijemo odličnu poslovnu ponudu, sigurno smo odgovorni, znajući da smo sami kreirali takvu situaciju. Odgovornost je sloboda jer sve ovisi o nama, odnosno o našim unutarnjim stanjima, koja možemo mijenjati ako nam ne odgovaraju.

Druga predrasuda jest da možemo biti odgovorni za druge ljude i da drugi mogu biti odgovorni za naše životne situacije. Prebacivanje odgovornosti samo je drugi izraz za optuživanje i okrivljavanje. Ugodno sam se iznenadila kad je jedan predsjednički kandidat, koji nije ušao u drugi krug, izjavio da nikoga ne smatra krivim zbog svoga rezultata. Za sada je to rijetka pojava.

Međusobno okrivljavanje i optuživanje u prvom je redu štetno onima koji to čine. To je besmisleno gubljenje energije koju bi mogli usmjeriti u ostvarivanje istinskih vrijednosti, boljitak i napredak. Zato je neprihvaćanje odgovornosti ključan društveni problem. Nažalost, u staroj paradigmi nikoga se ne potiče na odgovornost. Još živimo prema Starom zavjetu, jer potičemo kaznu i osudu, umjesto razumijevanja i oprosta. A oprostiti ne možemo bez svjesnosti da smo sve sami stvorili, kako bismo naučili određene životne lekcije.

Dobro se sjećam reakcije mladih aktivistica, koje su dobile sponzorske novce za edukaciju, pa su željele da im održim tečaj svjesnog življenja. Objasnile su mi da pomažu zlostavljanim ženama i da žele unaprijediti kvalitet svoga rada. Rekla sam im da će na tečaju naučiti da su zlostavljane žene odgovorne za svoja iskustva i da će naučiti kako za njih prihvatiti odgovornost.

„Želite reći da su žrtve krive, a da su zlostavljači nevini?“ bila je zapanjujuća reakcija. Rekla sam im da ne mislim da je itko kriv, ali sve dok budu tako razmišljale, bit će žrtava i zlostavljača.

„Pa zar vam nije stalo da osvijestite te žene, umjesto da podržavate njihovu žrtvu?“, zaista me zanimalo. Rekle su mi da je njihov posao pomoć, a ne osvješćivanje i otišle su na neki drugi, njima primjereniji tečaj.

Stil života, a ne jednokratna odluka
Treća najčešća predrasuda jest da je odgovornost pitanje neke važnosti. Ljudi često kažu - imam veliku odgovornost, kad žele istaći da imaju puno posla, ali često čujemo i da je netko na odgovornom položaju. Netko može imati zadaću upravljati i koordinirati većim brojem ljudi ili većim sredstvima, što ne znači da je zbog toga odgovorniji od drugih.

Prihvaćanje odgovornosti jedini je način da se iscijelite. Treba samo shvatiti da je uzrok svih problema naša necjelovitost zbog zaborava tko smo i što smo. Zbog toga smo percepciju iskrivili i ušli u svijet straha i krivnje. Zato je prvi korak prihvatiti odgovornost za svoj zaborav.

Kako se prihvaća odgovornost? Tako da svjesno odustanemo od nepoželjnih misli i osjećaja i umjesto toga svjesno izaberemo istinske vrijednosti. To je stil života, a ne jednokratna odluka. To je putovanje na kojem nas čekaju razni izazovi, ali je rješenje uvijek isto - slobodan odabir kome ćemo vjerovati, a ne protiv koga ćemo se boriti.

Kolumna objavljena: 13. siječnja 2010.

Prethodna kolumna: Potvrda

Autorica: Natali Luks