Osloboditeljsko davanje

Utapao se neki čovjek u rijeci i pritom je glasno zapomagao: „Upomoć ljudi!“ To su ljudi čuli, pa su dotrčali do obale rijeke i doviknuli mu: „Daj ruku.“ Čovjek je i dalje zapomagao, ali ruku nije pružao prema spasiteljima. Tada se netko dosjetio i doviknuo mu: „Primi moju ruku“, i čovjeka su spasili.

Ovu sam anegdotu čula uistinu davno i tada mi se činila kao zgodna igra riječi. Ipak, iz nekoga sam je razloga dobro zapamtila. Tijekom života shvatila sam psihologiju davljenika koji ne može dati niti tada kada mu davanje spašava život.

Glavni problem današnjega čovjeka upravo je u nerazumijevanju i neshvaćanju pojma slobodnog davanja, dok je u njegovu razumijevanju rješenje za izlazak iz globalne krize, koja trese sve aspekte ljudskih odnosa.

Slobodno davanje je temeljna ljudska čežnja za izražavanjem Sebe i širenjem svijesti o svojoj vrijednosti. Svatko ima prirodni poriv Sebe izraziti i tako stupiti u interakciju sa svijetom oko sebe. Kada mala beba plače jer je gladna, ona sebe izražava i glasa se okolini. Kasnije, dijete svima oko sebe želi dati svoje uratke. I baš tada, u najranijoj dobi, „shvaća“ dvije velike opasnosti u svezi sa slobodnim davanjem.

Prva je da se drugima neće svidjeti uradak koji im želi dati („Mogao si to bolje ili ljepše nacrtati.“) ili što je još gore - da će ga ignorirati („Sutra ćeš mi to pokazati, sada žurim.“).

Druga je opasnost da se od njega traži ono što nema ili što ne želi dati („Otpjevaj pjesmicu, pojedi grašak, operi zube, sviraj glasovir…mami i tati za ljubav!“).

Obje opasnosti dijete doživljuje kao napad na svoju osobnost i zaključuje: „Ono što želim dati ne vrijedi, jer se drugima ne sviđa.“ i „Drugima moram dati ono što traže ako želim dobiti njihovu ljubav i prihvaćanje.“

Tuđe je mišljenje samo - tuđe mišljenje
Roditeljsko neodobravanje u nama je stvorilo veliku ogorčenost koju nosimo cijeli svoj život i širimo je u situacijama koje ga aktiviraju. Zato ga trebamo osvijestiti i od njega odustati. Kako?

Prije svega trebamo shvatiti da roditelji nisu stvorili naša uvjerenja, bez obzira na to kakvi su bili prema nama u djetinjstvu. Oni su ih samo aktivirali. Isto je tako i s drugim ljudima za koje mislimo da nas ne cijene ili da nešto od nas traže. Naše reakcije na roditeljsko neodobravanje pojavljuju se u dvije varijante.

Prva reakcija na roditeljsko neodobravanje jest: „Ne usudim se izraziti jer se plašim posljedica svoga izražavanja.“ Uvjereni smo da nas je strah osude, neodobravanja, neuspjeha, ali istina je da se jedino plašimo vlastitoga mišljenja: „Ja ne vrijedim i to što činim nije dobro.“ i „Ne smijem biti svoj i slobodno ostvarivati svoju volju.“ To su temeljna ego-uvjerenja koja su nastala zbog zaborava Sebe (biti) i zabrane izražavanja Sebe (činiti), a roditelji su ih samo prvi aktivirali.

Kada shvatimo da naše mišljenje o našem izražavanju nema nikakve veze s drugim ljudima, tada odlučujemo izražavati se u svakoj situaciji, a primjedbe okoline doživljujemo kao ono što one jesu i što su uvijek i bile - tuđe mišljenje. Usvajamo stav: drugi imaju pravo na svoje mišljenje, ali to nije ni kritika moje istinske vrijednosti ni zabrana moga izražavanja. Nakon nekoga vremena počet ćemo se veseliti komentarima drugih ljudi, jer će nam pomoći da brže i bolje savladamo životne izazove, a osobno nas više neće pogađati.

Druga reakcija na roditeljsko neodobravanje jest: „Želim da me (roditelji) vole i prihvaćaju bezuvjetno.“

U slobodnom i iskrenom odnosu svatko želi izraziti Sebe na svoj način i tako dati svoj doprinos zajedništvu. I zato dok svoj doprinos doživljavamo kao „zasluživanje“, nećemo ostvariti slobodan i iskren odnos. Za početak je dovoljno svoju reakciju pratiti i kada je počnemo prepoznavati u konkretnim životnim situacijama, načinili smo već veliki korak ka slobodnom djelovanju. Korisno je da to „vježbamo“ na nama važnom odnosu. Kada druga osoba zatraži od nas „protuuslugu“, trebamo se zapitati zašto nam ju je tako teško dati i zašto to doživljujemo kao zahtijevanje.

Svatko tko istinski želi nešto dati, presretan je kada se to od njega zatraži. I naravno, to ne doživljuje kao zahtijevanje, nego kao kompliment svom izražavanju. Međutim, kad traženje doživljujemo kao zahtijevanje, tada naš odgovor na to pitanje glasi: „Želim da me drugi prihvate takvu kakva jesam, bezuvjetno i da ništa ne moram „zaslužiti“ - dati zauzvrat“. Dakle, mi smo ta osoba koja zahtijeva - bezuvjetno prihvaćanje. Kada otkrijemo tu igru koju igramo sami sa sobom, tada ćemo moći od nje i odustati. Usput, to što želimo dobiti od drugih, to već jesmo - najdivnije biće na ovome svijetu.

Valja biti mudar i koristiti svakodnevne situacije za samopromatranje. U ekonomiji postoji pokazatelj, koji nam u tome može odlično pomoći - plaćanje. Kada god primijetimo da nam je teško platiti, kada mislimo da je cijena previsoka za proizvod koji kupujemo, kada smatramo da nije u redu uslugu platiti prijatelju ili rođaku, tada sigurno imamo problem sa slobodnim i bezuvjetnim davanjem. Tada plaćanje doživljujemo kao kupovanje i zasluživanje tuđeg prihvaćanja, a to ne želimo, jer imamo potrebu da nas drugi bezuvjetno prihvate (vole i cijene).

U slobodnim odnosima nitko ne optužuje druge ljude zato što naplaćuju svoj rad i cijene svoj proizvod, nego sebe pita je li spreman uložiti svoju energiju u proizvode koje želi dobiti od drugih ljudi, jer zna da mu ti proizvodi omogućuju da ostvari iskustva (standard) koja želi.

Kolumna objavljena: 1. srpnja 2009.

Autorica: Natali Luks