Plaćanje

Bez ispravnog stava o plaćanju nije moguće ostvariti suradnju i partnerstvo, a bez dobre suradnje i partnerstva nemoguće je uspješno funkcionirati u bilo kojem segmentu društva.

Na plaćanju su mnogi zapeli, jer ne razumiju njegovu bit.

Plaćanje je izraz istinskoga zadovoljstva što ostvarujemo standard življenja kakav želimo i izraz istinske zahvalnosti Bogu što nam ga omogućuje ostvariti preko drugih ljudi.

Možda ova definicija djeluje previše metafizički, pa ću je pojasniti kako bismo shvatili da se plaćanje događa istodobno na duhovnoj i fizičkoj razini (kao i sve ostalo). Bez takva razumijevanja nije moguće riješiti problem plaćanja, koji u današnje vrijeme trese svjetsku ekonomiju.

Krenimo redom i prođimo ukratko faze stvaralačkoga procesa da dođemo do faze plaćanja.

Prema univerzalnom zakonu stvaranja, sve što je čovjek ikada stvorio i što će ikada stvoriti nastaje iz njegova stvaralačkoga potencijala, koji on u svom srcu prepoznaje kao kreativne ideje, inspiraciju, intuiciju - nadahnuće. To je ono što osjećamo i znamo da želimo ostvariti i zbog čega nam je toplo oko srca kad na to pomislimo da ćemo ostvariti.

Proizvod našega rada
Sljedeći korak u stvaralačkom procesu jest kreativno izražavanje. To je odluka (htijenje) da ostvarimo čežnju bića i želje srca. Rezultat stvaralačkog rada uvijek je neki proizvod (ideja, usluga ili predmet) koji služi, ili za osobnu potrošnju, ili je namijenjen drugima. Proizvod ima dvostruku funkciju. Davatelju predstavlja materijalizaciju kreativne ideje, a njegovom primatelju - upotrebnu vrijednost, odnosno potreban standard.

Primjerice, ako je meni karijera ili poziv poticati ljude da svjesno žive i transformiraju svoju svijest, moj proizvod je tečaj, kolumna, knjiga, razgovor. Ili još konkretnije, na duhovnoj razini stvaralačkim izražavanjem širim svijest o svojoj vrijednosti i dajem svoj doprinos općoj dobrobiti, dok na fizičkoj razini svojim proizvodom sudjelujem u ostvarivanju zajedničkih ciljeva s drugim ljudima (kojima treba moj proizvod).

S druge pak strane i moji primatelji to doživljavaju na dvije razine. Na duhovnoj razini uvećavaju i ostvaruju svoju vrijednost i tako ostvaruju svrhu svoga postojanja, dok na fizičkoj razini, putem dobivenih informacija ostvaruju iskustvo koje im treba za transformaciju svijesti (ostvarenje svoje vrijednosti).

Inače, standard su svi uvjeti koji su nam potrebni da bismo doživjeli Sebe na fizičkoj razini postojanja. To su predmeti (kuća, odjeća, hrana, sredstva prijevoza, komunikacije…), usluge (pravne, modne, financijske, psihološke, ugostiteljske…) i ideje (intelektualne, umjetničke, duhovne…). Standard nam omogućuje ugodno, kvalitetno i uspješno življenje.

Standard već imamo u svome potencijalu i stoga Bogu trebamo zahvaliti za svako iskustvo koje želimo ostvariti ili smo već ostvarili, a ne samo za hranu prije objeda. Zahvalnost nas podsjeća da u svome potencijalu već imamo sve što nam je potrebno da ostvarimo iskustva koja nam trebaju.

Nitko svoj standard ne može ostvariti bez suradnje s drugim ljudima, jer svatko proizvodi samo jedan segment ukupnog društvenog proizvoda. Stoga se ekonomija temelji na podjeli rada i međusobnoj razmjeni dobara, što znači da sve ono što nama treba proizvode drugi ljudi, a mi svoj višak rada predajemo drugima.

Primopredaja - najvažniji trenutak stvaralačkog procesa
Sada dolazi najvažniji trenutak stvaralačkoga procesa. To je primopredaja ili kontakt između davatelja i njegova primatelja, koji se događa u trenutku plaćanja - potvrde da je primatelj primio naš proizvod.

U trenutku fizičke primopredaje, energije davatelja i primatelja sinergijski se stapaju u istom cilju i nastaje uvećanje vrijednosti (novostvorena vrijednost). U tomu trenutku na scenu stupa novac. On je ta spona (inteligencija) koja povezuje ljude i omogućuje uvećanje vrijednosti. Davatelj ulaže svoju energiju i ostvaruje doprinos - prihod, a njegov primatelj ulaže svoju energiju i ostvaruje iskustvo - standard.

Pri naplaćivanju i plaćanju važno je biti svjestan načela što slijede u nastavku.

Kao prvo, važno je znati da valutu i cijenu uvijek određuje davatelj i predlaže je svome primatelju. Ako se primatelj ne složi s predloženom valutom, tada je to znak da se kontakt ne može uspostaviti, što znači da nema zajedničkog cilja, pa prema tome nema ni suradnje ni partnerstva.

Valuta je način na koji želimo da nam primatelj potvrdi da je sa zadovoljstvom primio našu pošiljku. Ako pjevamo za novac, tada će nam valuta biti novčanice, ako koncert darujemo, tada će nam valuta biti zadovoljstvo publike, ako dajemo svoje vrijeme, pažnju, osjećaje, tada valuta može biti isto to, ali i nešto drugo (nježnost, razumijevanje, podrška…).

Naš primatelj mora znati kojom valutom želi platiti. Ako mu naš prijedlog valute ne odgovara, to samo znači da za tu ponudu nije zainteresiran ili ima neku blokadu, koju treba prvo otkloniti.

Preskupo plaćen proizvod nema vrijednost
Često primatelji pokušavaju promijeniti ponuđenu valutu i nametnuti svoju. Novčanice umjesto osjećaja ili osjećaje umjesto novčanica (to su inače dvije glavne valute). Ako na to pristanemo, bit ćemo nesretni i nezadovoljni. Zato pri dogovaranju (poslovnom, prijateljskom, ljubavnom) trebamo biti transparentni i dosljedni u izražavanju svojih kriterija i ne ulaziti u odnos ako primatelju naši uvjeti ne odgovaraju.

Drugi je princip da količina energije koju davatelj ulaže u proizvod uvijek treba biti ekvivalentna energiji koju primatelj ulaže u svoj standard. Ako je sredstvo plaćanja novčanica, tada je to količina energije koju primatelj ulaže da stekne novčanice, a ako je valuta hvala, tada je to količina energije koju primatelj ulaže u osjećaj zadovoljstva kojim prima proizvod.

Na primjer, ako je cijena nekoga proizvoda sto kuna, a primatelj - kupac smatra da je previsoka, to samo znači da on nije spreman uložiti toliko svoje energije u ponuđeni proizvod. Što se događa ako kupac unatoč tome što mu je preskupo ipak pristane kupiti taj proizvod? Tko je profitirao, a tko izgubio?

Svi su izgubili. Prodavač gubi zato što ne ostvaruje prihod nego samo dobiva „prazne novčanice“, bez energetskog pokrića u zadovoljstvu kupca. To nije pravi novac i takve novčanice vrlo brzo nestaju. Kupac pak s druge strane neće ostvariti istinski standard, iako je dao novčanice. Preskupo plaćenim proizvodom ne ostvarujemo vrijednost, jer nas izgriza nezadovoljstvo, a kupljeni proizvod brzo nestaje iz upotrebe (izgubi se, ukradu ga, razbije se…).

Isti je princip i s nefinancijskim plaćanjem. Ako u prijateljski ili partnerski odnos svi jednako ulažemo, tada odnos raste i razvija se, jer tada svi dobivamo i napredujemo. Ali ako u odnosu netko smatra da više ulaže od drugoga, tada se kontakt automatski prekida ili uopće ne uspostavlja, bez obzira koliko dugo neki ljudi mogu održavati prividne odnose, u kojima nema sinergije davanja.

Kako pogoditi pravu mjeru u plaćanju?
Kako ćemo znati jesmo li pogodili pravu mjeru u plaćanju? Odgovor je - prema količini entuzijazma (božanskog osjećaja). Ako smo zaista sretni što smo uložili svoju energiju da bi ostvarili standard koji stvarno želimo, tada smo srcem primili. To je treći princip ispravnoga plaćanja, koji pokazuje jesmo li zaista primili.

Svakom čovjeku urođen je poriv da uzvrati ono što je srcem primio. To je zbog toga što se primanjem duša „napuni“ i želi se „isprazniti“. To svatko zna iz vlastitog iskustva.

Nema toga zakona tržišta, zakona ponude i potražnje, niti zakona vrijednosti koji će nam reći jesmo li nešto povoljno kupili. To zaista znamo samo mi sami. Ako smo zadovoljni s proizvodom, cijenom i valutom, tada smo uspostavili kontakt s prodavačem na obostrano zadovoljstvo i opću dobrobit, a svom duhovnom vodstvu dozvolili da nam slobodno omogući standard koji nam treba.

Ukratko ponavljam. Sve se događa na dvije razine svijesti.

Na duhovnoj razini - rad doživljujemo kao stvaralačko izražavanje, za prihode znamo da su Božja nagrada za nesebično služenje, znamo da nam Bog osigurava sredstva i uvjete (standard) kako bismo se slobodno izražavali i nesebično služili i znamo da je plaćanje potvrda i zahvalnost Bogu za primljeni standard.

Na fizičkoj razini to izgleda ovako. Naš proizvod predajemo drugim ljudima kao upotrebnu vrijednost (preko nas im ga Bog „šalje“), božanske prihode primamo preko drugih ljudi, koji kupuju naše proizvode, a od drugih kupujemo ono što nama treba (što nam Bog „šalje“).

Problem nastaje samo zato što nismo svjesni duhovne dimenzije ekonomije, odnosno kad se poistovjetimo samo s fizičkom dimenzijom, na kojoj se odvija razmjena. Sve dok ne shvatimo da se život odvija simultano na obje razine egzistencije, koje nisu ničim odvojene, neće se istinski riješiti ni jedan problem. Ništa se neće dogoditi dok svatko sam ne promijeni svoju svijest.

Zato ako imamo bilo kakvih problema s radom, prihodima, standardom ili plaćanjem, sigurno smo zanemarili duhovnu dimenziju tog aspekta stvaralačkog procesa.

 
Kolumna objavljena: 10. ožujka 2010.

Prethodna kolumna: Upravljanje vremenom

Autorica: Natali Luks