Potvrda

Školsku lektiru nisam voljela samo zbog meni besmislenog pitanja - što je pisac htio reći? Otkud znam. Mogla sam jedino reći kako sam ja doživjela literarno djelo, ali mi nije bilo jasno zašto sam morala proniknuti u motiv pisca. Kao da o tome ovisi njegova vjerodostojnost.

Uostalom, pravi je smisao lektire da nas nauči artikulirati i slobodno izraziti svoje mišljenje, a ne usvajati tuđa mišljenja.

Možda bih svoje pravo da se slobodno izrazim shvatila mnogo kasnije u životu da nisam imala sreću da baš tada, u srednjoj školi, imam i dvoje predivnih profesora iz predmeta povijest umjetnosti. Od povijesti (umjetnosti) nisam zapamtila mnogo, ali su mi zato pomogli da dodirnem istinu preko svojih osjećaja. Profesorica likovne umjetnosti donosila nam je fotografije i slajdove umjetničkih djela slikara, kipara, arhitekata, dizajnera i tražila da izrazimo, opišemo svoje osjećaje dok promatramo djelo. Tek nakon toga ona je davala teoretski kontekst. Isto je činio i profesor glazbene umjetnosti. Vodio nas je na koncerte (u to vrijeme ih je zaista bilo) i potom tražio da opišemo svoj doživljaj. Naravno, i on bi nam davao potreban teoretski okvir.

Danak slobodoumnosti
Ne želim biti nepravedna niti prema profesoru hrvatskog jezika. Prihvatio je moj stav da ne znam tumačiti što je pisac htio reći, iako nije bio aktivan inicijator slobodnog izražavanja. Bio je bivši svećenik koji je zbog iskrene ljubavi prema ženi napustio poziv, koji je isto toliko iskreno volio, i očito više nije želio „provocirati“. Ipak, prešutno smo bili istomišljenici.

Profesori povijesti umjetnosti bili su mladi, neustrašivi ljudi, ali su i oni platili danak svojoj slobodoumnosti. Profesorica je dobila otkaz u gimnaziji samo zato što je bila toliko slobodna da ne skriva svoju ljubav prema svojoj partnerici, naravno, u svom privatnom životu. Nije „vrbovala“ učenice, jer je bila zadovoljna i sretna žena. Profesor muzičke umjetnosti nije dobio „službeni“ otkaz, ali je isto tako znao i osjećao na svojoj koži da je nepodoban. Za što? Za to što nas je motivirao da se izrazimo, da budemo to što jesmo, da se ne pretvaramo i da ne postanemo kreature koje glume idealne slike samih sebe.

Tumače samo oni koji ne primaju srcem
Zato hvala mojim učiteljima koji nisu bili licemjeri, jer su me naučili svojim primjerom. Ohrabrili su me da primam srcem, a ne umom. Pomogli su mi da ne tumačim motive drugih ljudi, nego da njihovo izražavanje koristim kako bih bolje upoznala sebe. Shvatila sam da tumače samo oni koji ne primaju srcem. Zato su i nastale tolike teorije i dogme, koje sigurno ne bi prepoznali ni njihovi izvorni „autori“.

Slobodno izražavanje svojega mišljenja potvrda je da su davatelj i primatelj duhovno spojeni, da je došlo do primopredaje.

U staroj paradigmi nema uspješne primopredaje, pa zbog toga na toj razini svijesti nema razvoja i napretka. Energija se kreće ciklički unutar iste vibracije. U prvoj se fazi ciklusa diže, zatim dolazi do svog vrha, zaustavlja se (recesija), a nakon toga pada (depresija). Kada dođe do dna, tada se opet pokreće novi energijski ciklus.

Napredujemo ili se vrtimo u krugu?
Emotivno to doživljavamo kao euforiju, zanos, zaljubljenost (ovisi u kojoj smo vrsti odnosa), zatim kao dosadu, nezainteresiranost, rezigniranost, a na kraju kao klopku, zarobljenost, neslobodu i potrebu da se iz toga izvučemo na bilo koji način. Naravno, u sljedećem ciklusu sve je opet super dok se energija diže i tada ne slutimo da nas čeka ista sudbina kao na prijašnjem poslu, u bivšem braku, bivšem sustavu… jer se uvijek ponavlja isto, nema uvećanja i napretka.

Dakle energijski zastoj nastaje zbog problema u primopredaji, i to u momentu kad treba potvrditi primljeno. U trgovini se to najbolje vidi. Kada prodavač preda svoj proizvod, kupac ga prima uz potvrdu - naplatu. Ako izostane naplata (uložena energija kupca), nema primopredaje.

Zato vam predlažem da počnete učiti i vježbati potvrđivanje. Ako vi budete potvrđivali druge, tada će i oni potvrđivati vas. Tajna uspjeha je u zlatnom pravilu - čini drugima ono što želiš da drugi čine tebi.

Za početak počnimo o svemu izražavati svoje iskreno mišljenje i svoje iskrene osjećaje, kako bi osvijestili koliko primamo. Iznenađujuće je koliko puno primamo i kako se nitko ne ljuti što smo iskreni. Sjetimo se samo koliko je i nama važno kad drugi potvrde naš doprinos. Ja sam svaki put presretna kad mi se javite i komentirate kako ste tekst doživjeli. To je obostrana korist. Mene inspirira, a vama omogućuje da svoje stavove pojasnite, razbistrite. Ali glavna korist je što jedino tako omogućujemo kreativnoj energiji da slobodno teče, jer je došlo do kontakta, do primopredaje.

Naučimo se zahvaljivati na svakom osjećaju
Pozitivan stav spram života je neophodan ako želimo biti zdravi, sretni i uspješni. Život nam stalno daje, a dobitak je sve ono što možemo osjetiti. Ako promatramo prirodu i ugodno se osjećamo, tada smo primili preko prirode, ako nam je ugodno u nečijoj nazočnosti, tada smo primili preko te osobe. Ako nas je emotivno pokrenula neka knjiga, situacija, predstava, tada smo opet primili. Stalno, baš u svakom trenutku nešto drugima dajemo i od Boga preko drugih primamo. Dobro je biti toga svjestan, jer je to jedini način postati istinskim dobitnikom. Naučimo se zahvaljivati na svakom osjećaju. Ako nam je u početku neugodno reći na glas, valja se zahvaliti u sebi: „Hvala ti Bože što mi omogućuješ taj osjećaj, što mi omogućuješ da se izrazim.“ Što god mislili da želimo, u konačnici želimo samo dobar osjećaj.

Istinsko hvala potvrda je da smo primili, bez obzira da li ćemo svoj osjećaj zahvalnosti izraziti emotivno, verbalno, financijski, zagrljajem ili na bilo koji drugi način. Srce već zna. Istinska zahvalnost oslobađa energiju zbog koje nam ljubav nije potvrđena, a rad nije primjereno plaćen. Zahvalnost je zaista moćna.

Zato u svemu treba vidjeti dobrotu i ljepotu, u svemu pronaći Božju prisutnost i uvijek biti zahvalni. To je duhovno spajanje koje omogućuje primopredaju.

Kolumna objavljena: 6. siječnja 2010.

Prethodna kolumna: Odgovornost omogućuje ljubav

Autorica: Natali Luks