Prava cijena ima pravog kupca
Neki dan sam svratila na kavu kod prijateljice iz školskih dana. Dočekala me sva uzrujana i u rafalu mi izrecitirala što joj se upravo dogodilo. Dobila je račun za struju koji ju je neugodno iznenadio. Mirno sam sjedila i čekala da navala bijesa prođe, pa da možemo započeti razgovor. Tek kad se bura u njezinoj glavi stišala, pogledala me i rezignirano rekla: „Možda tebe takve stvari ne uznemiravaju, ali meni je grozno, jer se osjećam kao rob u odnosu spram velikih sustava koji mi određuju cijene, plaću i sve ostalo, a ja na to ne mogu utjecati. Osjećam se tako jadno, nemoćno i iskorišteno.“
Znam da se mnogima, kao i mojoj prijateljici, smrači pred očima kad ugledaju svoje račune, cijene u dućanu ili svoju plaću (cijenu za svoj rad), jer su uvjereni da se tu „ništa ne da napraviti“, da „o tome odlučuju drugi“, ukratko da „ovaj svijet ide u propast“.
Ovaj „svijet“ traži upravo suprotno - ljude koji mogu nešto napraviti, i to kako za sebe, tako i za druge, to jest za opću dobrobit. Ti ljudi nisu netko drugi tko bi trebao biti pametniji i razumniji od nas, jer promjena svijeta počinje upravo od nas (u nama), s našim prvim korakom, a to je pitanje: „Kamo idem i što želim postići?“
Zato ako želimo blagostanje i napredak, moramo se kretati u tom pravcu i koristiti se alatima koji će nam pomoći lakše i brže doći do toga cilja.
Cijena je odličan alat, koji je dobro svjesno koristiti.
Cijena sadrži poruku
Pa, prvo da vidimo što je cijena. Ekonomskim rječnikom: cijena je izraz vrijednosti neke robe u novcu. Međutim, svi dobro osjećamo i njezinu psihološku dimenziju. To je važno osvijestiti, jer problemi sa cijenom nisu ekonomske, već psihološke prirode.
Cijenu utvrđuje prodavač, odnosno onaj tko svoj proizvod nudi i prodaje. Cijena u sebi sadrži kondenziranu poruku koju kupac (emotivno) čita. Možda nam ovo izgleda čudno, ali ako se prisjetimo kako na cijene reagiramo bit će nam odmah jasno da je tako. Zakon rezonancije kaže da možemo reagirati samo ako smo „izazvani“ istom vibracijom. Znači, u cijeni se nalazi kompletna poruka, i to ne samo o proizvodu i prodavaču, nego i o tome što prodavač „misli“ o svom kupcu.
Uzmimo primjer da smo poduzetnik, pa smo utvrdili cijenu svoga proizvoda prema tržišnim uvjetima, a pri tome mislimo da ljudi (naši kupci) nemaju novca ili ne žele dati novac za ono što im prodajemo. Cijenom im šaljemo tu poruku. I što se događa prema zakonu rezonancije? Samo takve ljude privlačimo, bez obzira na visinu cijene.
Sjećam se koliko mi je dugo trebalo da to objasnim mojoj poznanici, kojoj je odličan posao iznenada stao. Prije rata imala je svoj butik i odličan proizvod, jer je bila kreativna i svojim je x-faktorom privlačila ljude. Za vrijeme rata izgubila je interes za posao, jer su joj pažnju odvukle sasvim druge stvari i našla se u financijskom problemu. I umjesto da problem riješi tamo gdje je i nastao (u svojoj svijesti), grčevito se uhvatila za misao: ljudi više nemaju novca i zato više nisu zainteresirani za (moje) skupocjene kreacije. Jednoga sam dana namjerno odlučila kupiti jaknu baš u njezinu dućanu (jer sam i ja bila jedna od bivših mušterija). Našla sam model koji mi je super pristajao, ali je nisam mogla platiti, jer mi je bila preskupa. Nakon pola sata, u drugom dućanu kupila sam sličnu jaknu, koju sam duplo više platila, ali nisam osjećala da je skupa. To sam joj rekla.
Cijena - pokazatelj načela opće dobrobiti
Ništa nije vrijedilo dok napokon nije spoznala činjenicu da je ona ta koja zrači energijom „molim vas ne ulazite u moj dućan, ja sam razočarana u ljude i zapravo me uopće više ne zanimate“. Shvatila je da se skrivala iza izgovora „ljudi nemaju novca“ i da je tu poruku nesvjesno slala preko cijene. Ona je bila ta koja je mislila da su cijene previsoke, a ljudi su tu poruku primali, „osjećali“ i potvrđivali, jer joj nije odgovaralo da „s ljudima ima posla“. Ona sada opet uživa u svom poslu, odlično posluje i, naravno, odlično surađuje.
Jedini način da se riješimo neugodnih osjećaja i problema sa cijenom (bez obzira jesmo li prodavač ili kupac) jest shvatiti suštinu istinskoga davanja (davanja iz srca). Uostalom, ako nije iz srca, onda to i nije davanje, nego žrtvovanje ili kalkulacija.
Istinsko davanje funkcionira prema načelu opće dobrobiti, što znači da je uvijek za dobrobit svih, i onih koji daju i onih koji primaju. Cijena je odličan pokazatelj toga načela, jer onaj tko je zadovoljan našom cijenom taj je sigurno primatelj našeg proizvoda (pravi kupac).
Pravi kupac svjesno ulaže svoju energiju u svoj standard (investira) i zato točno zna što mu treba i kako će svoju vrijednost uvećati. On je sretan kada pronađe i „prepozna“ proizvod koji mu treba i u koji želi uložiti svoja financijska sredstva i tada mu cijena više nije bitna, jer osjeća da odražava vrijednost koju je kupovinom ostvario.
Uostalom, ako nam nešto ne treba, kakve veze ima koliko košta. Isto tako, ako „osjećamo“ da nam je nešto preskupo, to samo znači da nismo pravi kupac. Često smo spremni zamijeniti teze, pa kažemo da je nešto preskupo umjesto da si priznamo da nas to ne interesira ili jednostavno da za to nemamo dovoljno energije, jer smo je uložili u svoja ograničavajuća uvjerenja.
Kolumna objavljena: 9. srpnja 2009.
Autorica: Natali Luks