Slike i vizije

Zamislite da vam prijatelj, iz čistog mira i bez ikakvoga posebnog razloga, daruje novi auto. Sa čuđenjem biste ga upitali zbog čega to čini, koji mu je motiv. Sigurno mu ne biste vjerovali kad bi vam odgovorio da je to samo zato što je intuitivno osjetio da vam auto treba, jer se to u svakodnevnom životu ne događa na takav način.

Ali unatoč tome većina ljudi očekuje da im se nešto daruje, da nešto iskrsne, da se dogodi čudo, slučajnost ili sreća, pa da sretnu princa, da dobiju odličan posao, da im se ukaže izvrsna prilika, da dobiju na lutriji. To je zato što intuitivno osjećamo da je to naša istina. To su naše vrijednosti koje čeznemo ostvariti.

Paradoks je u tome što mi zaista u svakom trenutku svog života stojimo pred takvim princem, poslom, prilikom, ali to ne znamo prepoznati. Ako i prepoznamo, onda to ne znamo primiti.

Zašto? Zato što imamo sirotinjsku svijest da nismo dovoljno vrijedni i da zbog toga ne zaslužujemo ono što želimo. S tom sviješću svoje vizije pretvaramo u slike.

Vizija je slika okolnosti u kojoj želimo ostvariti neku vrijednost. Dakle vizija ima dva elementa: vrijednost koju želimo ostvariti i sliku okolnosti koju želimo materijalizirati. Na primjer, ako želimo ostvariti ljubav u partnerskom odnosu tada je vrijednost ljubav, a slika okolnosti je partnerski odnos. Ali ako željenu vrijednost negiramo tada vizija postaje slika. To znači da vrijednost poistovjećujemo s materijalnom okolnosti. Na primjer, vjerujemo da će nam partner dati ljubav, novac sigurnost…

Konkretno, svi želimo živjeti u ljubavi. To je istinska čežnja svakoga čovjeka. Ali ako sretnemo nekoga tko je zaista u ljubavi i izražava je prema svima s kojima je u kontaktu, ali nema partnera, nećemo mu vjerovati da je u ljubavi. Problem je u tome što su stereotipi toliko jaki da nam ne dozvoljavaju pomisliti da je ljubav nešto što se ne uklapa u našu sliku ljubavi.

Teško je odustati od slike i odlučiti se ostvariti viziju, jer mislimo da odustati od slike ljubavi znači odustati i od partnerskog odnosa (okolnosti) jer ljubav poistovjećujemo s partnerom (s okolnosti). Teško nam je shvatiti da izraziti ljubav znači imati svijest da je ljubav u nama, a da nam okolnost (partner) tek omogućuje da svoju ljubav
izrazimo i ostvarimo.

Ako pak očekujemo da ljubav dobijemo od partnera, tada smo zalijepljeni za sliku ljubavi i blokiramo istinski izvor ljubavi. I dok očekujemo princa iz slike, pravi princ možda stoji pred nama, a mi ga ne možemo prepoznati, jer se on ne vidi običnim okom, nego srcem.

Slično je i s ostalim vrijednostima. Nedavno me nazvao jedan novinar da malo porazgovaramo prije gostovanja u njegovoj radio emisiji. Rekao mi je da je pročitao nekoliko mojih kolumni o duhovnoj ekonomiji i zanimalo ga je živim li u blagostanju. Odgovorila sam mu potvrdno, pa me nastavio ispitivati da stekne dojam o kakvom se tu blagostanju radi. Pitao me da li imam auto. Rekla sam mu da ga nemam. Zatim me pitao imam li vikendicu. I na to sam pitanje odgovorila isto - nemam je. Pomalo razočaran, upitao me: "Pa imate li barem puno novca?" Rekla sam mu da imam novca koliko mi treba za sve što mi treba i da mi je doista na raspolaganju sve što želim, jer ako trebam auto, tada naručim taksi, ako želim otići na more ili u prirodu, tada odem u hotel. Na kraju me pitao kako dolazim do prihoda kad znamo da su ljudi u financijskoj krizi. Odgovorila sam mu da moji prihodi ne ovise o drugim ljudima, iako ih ostvarujem u suradnji s drugim ljudima. Rekla sam mu da je moja pokretačka snaga upravo osjećaj blagostanja koji nije vezan za sliku blagostanja, nego za moju viziju blagostanja - a to je da imam sve što ja želim i za moju spoznaju da je moje blagostanje potpuno izražavanje vlastitoga kreativnog potencijala. Ipak mu nije bilo do kraja jasno zašto ne materijaliziram veći materijalni standard kad sam već takav čudotvorac.

Moram priznati da sam i ja svojevremeno imala sliku blagostanja i uspjeha koju sam nahranila do te mjere da je pukla. Imala sam i auto i vikendicu i još štošta i mnogi su mi zavidjeli na standardu i stilu življenja. Izgledala sam bogato i uspješno u svakom aspektu života, a osjećala sam se prazno. Danas mi, hvala Bogu, nitko ni na čemu ne zavidi, a osjećam se ispunjeno i imam sve što želim. Nisam potpuno zadovoljna jer stremim novim duhovnim vrijednostima, koje više nisu u dimenziji blagostanja i materijalnog obilja.

Ljudi koji ne vide svoje vizije imaju osjećaj da je ispred njih neprozirni zid. Zato svoje vizije projiciraju na ljude koji ostvaruju svoju sliku, a svoju kreativnu energiju troše na divljenje i zavist. Ti su ljudi „opsjednuti“ samo ljudima koji su te iste vizije pretvorili u slike.

Predlažem vam da iskoristite emociju zavisti. Kada nekome pozavidite, tada se sjetite da ste stvorili sliku o tome što je zdravlje, ljepota, uspjeh, slava, moć… koju projicirate na druge ljude. Isto tako budite sigurni da ljudi kojima zavidite imaju istu sliku o tim vrijednostima, koja i njih isto tako odvaja od njihovih istinskih vrijednosti. Zavist je znak da smo neispunjeni i necjeloviti, bez obzira na to zavidimo li mi nekome ili drugi nama zavide.

Kada pogledamo sve te lijepe, uspješne, pametne i bogate ljude kako se međusobno svađaju i osporavaju, vidimo da je to zbog toga što su nesretni jer nisu osvijestili Sebe i svoju vrijednost u nekom - za njih bitnom - aspektu života. Dok to ne osvijeste, ego će im oduzimati snagu i preusmjeravati je u sliku ljepote, uspjeha, pameti, bogatstva.

Sve dok budemo imali slike o svojim vrijednostima ponašat ćemo se kao pčela koja se nalazi u sobi, a želi sletjeti na bagremov cvijet koji se nalazi ispred sobnog prozora. Ona vidi cvijet i želi na njega sletjeti, ali
joj smeta prozorsko staklo koje ne percipira kao prepreku, pa u njega udara svom snagom kojom bi inače poletjela do cvijeta. Problem je što je prozorsko staklo prozirno i ne stvara dojam prepreke kao što to stvara neprozirni zid.

Ljudi koji vide svoje vizije, a vjeruju da ih ne zaslužuju, pretvaraju svoje vizije u slike i pokušavaju ih ostvariti, ali koliko god lupaju u prozirno staklo i ostvaruju sliku toliko su udaljeniji od vrijednosti koju žele ostvariti, jer gube vitalnu snagu na udarce.

A samo da malo pomaknu pažnju, shvatili bi da je drugi dio prozorskog krila otvoren. Odnosno da prozorsko staklo uopće ne postoji i da stvarno nikada nije ni postojalo, ali smo ga stvorili u našoj svijesti, kako bismo iskusili razliku između ograničene i bezgranične Kuće.

 

Kolumna objavljena: 19. svibnja 2010.

Prethodna kolumna: Stranac

Autorica: Natali Luks