Stara i nova paradigma

 

Duhovna ekonomija počiva na pet načela, koje često spominjem u svojim kolumnama, u kontekstu raznih tema o kojima pišem. Ali ih do sada nisam jasno definirala i opisala, pa sam odlučila obraditi svako načelo posebno u sljedećih pet kolumni. To su: načelo dobrobiti, načelo zajedništva, načelo viška, načelo uvećanja i načelo usklađenosti. Ta su načela temelj nove ekonomije.

Isto tako često spominjem pojam paradigma, pa je upravo sada pravi trenutak da definiram i taj pojam, prije nego što detaljnije počnem pisati o načelima duhovne ekonomije.

Paradigma (uzorak, uzor, primjer, obrazac) idejni je prototip stvarnoga svijeta u kojemu živimo. Pojednostavljeno, fizički život i sve što se u njemu događa počiva na nekom mentalnom programu u koji vjerujemo da je istinit. Važno je razumjeti da se u životu potvrđuje i ostvaruje samo ono u što vjerujemo, a ne ono što želimo postići, bez obzira koliko se trudili i mučili. Zato je važno osvijestiti paradigmu koja određuje kako živimo.

Što je stara paradigma?

Stara paradigma jest svjetonazor koji počiva na dva naizgled oprečna pogleda na odnos čovjeka prema Bogu: idealistički i materijalistički, koji suštinski govore isto: čovjek je odvojen od Boga.

Idealistički svjetonazor tumači da postoji duhovni svijet, ali da je odvojen od fizičkoga svijeta. Stoga je stoljećima prevladavalo mišljenje da je čovjek odvojen od Boga, a fizičko tijelo od duše i duha. Stoga je čovjek nesavršeno biće koje ne zaslužuje Božju ljubav. Prema tomu svjetonazoru, čovjeku se sugerira da bude dobar i poslušan u ovom životu, pa će, ako zasluži, otići u „nebo“ i spojiti se sa svojom dušom i Bogom.

Materijalistički svjetonazor druga je krajnost, jer negira i poriče postojanje duhovne dimenzije. Njegovi zagovornici tumače da je Bog samo psihološka potreba čovjeka za nečim većim od sebe, jer je čovjek jadno, ništavno stvorenje, kojemu treba nešto „veće“ što će ga zaštititi i dati mu osjećaj sigurnosti u ovom prolaznomu svijetu materije, u kojem danas jesmo, sutra nismo.

Oba su svjetonazora stara paradigma, to jest skup uvjerenja koja polaze od načela odvojenosti (čovjeka od Boga), ograničenosti (božanske energije i svih njezinih oblika) i različitosti (oblika). Prema toj paradigmi, čovjek sebe doživljuje samo kao fizičko tijelo i um. Osjeća da je ograničen svojim tijelom, da je odvojen od ostatka svijeta i da se razlikuje od ostalih ljudi i svih oblika postojanja. Sebe doživljuje kao nesavršeno i nepotpuno biće i stalno je u potrazi za savršenstvom i ispunjenjem.

Prema staroj paradigmi, ljudi također vjeruju da su im ograničeni izvori hrane i ostali energijski resursi potrebni za život i opstanak. To im stvara trajni osjećaj nestašice i potrebu da osiguraju zalihe, ali i uvjerenje da jači i moćniji ljudi vladaju energijskim resursima, to jest svijetom.

Posljedice takva svjetonazora danas su jasno vidljive na području ekonomije. Recesija i kriza logičan su rezultat uvjerenja da nismo savršeni, da moramo teško i naporno raditi kako bismo zaslužili ono što želimo, te da su svi životni resursi ograničeni. Zbog tih smo uvjerenja pohlepni, međusobno se nadmećemo, borimo, lažemo, krademo, svađamo se, ratujemo i ubijamo one koji nam smetaju ostvariti ono što želimo. Na isti se način ponašamo i prema sebi, jer bolešću i autodestrukcijom ubijamo i sebe.

Iako ovakav mentalni obrazac zovemo stara paradigma, točnije je reći da je to sadašnja paradigma, jer je to još uvijek dominantno stanje svijesti većine ljudi.

Što je nova paradigma?

To je svjetonazor koji počiva na prirodnomu jedinstvu duha, duše, uma i tijela. Nova je paradigma zasađena prije dvije tisuće godina i toliko je vremena bilo potrebno da „nikne“ u ljudskoj svijesti.

Upravo se nalazimo u vremenu „nicanja“ i pojavljivanja nove paradigme, u vremenu velike promjene u ljudskoj svijesti. Novi obrazac zamjenjuje stari. Sve što se temelji na staromu konceptu raspada se, jer jednostavno više ne funkcionira. Promjena je snažna i svakim danom se ubrzava. Ova transformacija događa se unutar svijesti svakoga pojedinca, u svim aspektima života. Mijenja se svijest o tijelu, zdravlju, hrani, seksu, odnosima, radu, novcu… Kada se svijest mijenja, tada se to događa i manifestira na svim životnim područjima, iako je često pažnja zaokupljena jednim područjem života.

Najviše pišem o promjenama u ekonomiji. To područje najviše „proučavam“ i zato ne mogu dovoljno naglasiti da će se novi ekonomski poredak temeljiti isključivo na novoj svijesti o sebi, radu, suradnji, duhovnoj inteligenciji (i novcu kao obliku te inteligencije) i upravljanju energijom.

Da budem jasna, i do sada su se sve promjene događale unutar svijesti pojedinaca, ali toga nismo bili svjesni, pa nam je izgledalo da jedni drugima određujemo sudbinu, a da su pojedinci u toj igri „tko će kome ukrasti džepnu uru“, kako kaže Krleža, gubitnici ili dobitnici.

Sada je razlika u tome što su pojedinci svjesni promjena. Ljudi počinju osvještavati istinu da je jedini izlaz iz krize ono što ih je u krizu i dovelo. A to je ljudski um i vjera. Naš um služi onome tko vjeruje, i to u što vjeruje bez pogreške ostvaruje.

Međutim, mi smo ti koji biramo u što ćemo vjerovati. Možemo vjerovati u načela stare paradigme, koja sam upravo opisala, ili u načela nove paradigme, koja ću opisati u narednim kolumnama. Kriterij prema kojem ćemo prosuditi u kojoj smo paradigmi nije ono što posjedujemo ili kako nas drugi vide, već ono što osjećamo. A svatko za sebe zna kako se osjeća.

Neki me čitatelji pitaju je li promjena svijesti, kao rješenje egzistencijalnih problema, ipak preradikalan pristup za „nezaposlenu, samohranu majku“ ili „siromaha koji kopa po kontejnerima“. Zapravo, pravo je pitanje zašto pišem i kome koristi moje pisanje?

Kao prvo, pišem ono što sam spoznala svojim osobnim iskustvom. To je moja istina i tako živim. Prošla sam mnoga iskustva stare paradigme i potpuno razumijem ljude koji se još nadaju da će na stari način riješiti svoje probleme. Zaista ne znam kako bih drukčije takvim čitateljima pomogla, osim da im od srca poručim: ne morate više biti bespomoćna žrtva - izlaz postoji. Svi smo rođeni ostvariti svoj potencijal i sigurno svatko ima nešto što može pružiti drugima. Smatram da ljude treba naučiti loviti ribu, a ne od njih stvarati ovisnike o pomoći. Naravno, ovo se ne odnosi na bolesne i nemoćne, jer njima prvo trebamo solidarno pomoći da ozdrave i skupe snagu za normalni život.

Kolumne ne pišem za ciljanu grupu, ali vjerujem da će biti poticajne čitateljima koji traže trajna, istinska rješenja, jer znam koliko je meni bilo korisno ovakvo štivo.

 

Kolumna objavljena: 29. srpnja 2009.

Autorica: Natali Luks