Stvarnost i ogledala

Univerzalni zakon stvaranja glasi: Kako na nebu tako i na zemlji, kako gore tako i dolje, kako unutra tako i vani, kako u našoj svijesti tako je u našem životu. To znači da u Istini nema razlike između uzroka i posljedice, da uzrok i posljedica suštinski ne postoje.

Ako je tako, a jest, to znači da postoji samo jedna stvarnost. To je naša svijest, a svijet oblika (uključujući naše tijelo i osobnost) predstavlja samo mnoštvo ogledala u kojima se naša svijest odražava kako bismo Sebe mogli prepoznati i doživjeti. Svjesno doživjeti Sebe u svakoj životnoj situaciji svrha je našeg postojanja.

Jednostavnije rečeno, svaka životna situacija, bila ona stvarna ili zamišljena, predstavlja jedno ogledalo u kojem imamo priliku prepoznati djelić svoje svijesti, djelić Sebe i u tom iskustvu doživjeti Sebe, svoje Postojanje.

Sebe u svijetu oblika doživljavamo putem svojih misli i osjećaja.

Razumijevanje ove istine prijeko je potrebno ako želimo svjesno odabirati iskustva kakva želimo ostvarivati.

Kako bismo doživjeli Sebe u fizičkoj dimenziji postojanja koristimo se fizičkom percepcijom i dualnim umom koji stvaraju pojam vremena, prostora, energije i materije, tako da nam je normalno da su svi oblici ograničeni i međusobno odvojeni, te da se sve događa u prostoru i linearnom vremenu. Zbog toga u fizičkom Svemiru vlada Zakon uzroka i posljedice, što znači da uzrok proizvodi posljedicu.

S obzirom na to da smo odlučili stjecati iskustva Sebe u fizičkom Univerzumu, logično je da iskustvo doživljavamo dualno, kao uzrok i posljedicu, kao prije i poslije. I to nije problem ako znamo da je uzrok svih naših iskustava u našoj svijesti, a da nam je potreban fizički svijet kako bismo u njemu doživjeli svoju svijest. Kako funkcionira cijeli mehanizam ljudskog iskustva opisala sam u knjizi Svjesni izbor.

Nažalost, još uvijek većina ljudi vjeruje upravo suprotno - da su životne situacije uzrok, a misli i osjećaji posljedica, pa stoga bezuspješno pokušavaju promijeniti posljedicu, umjesto da mijenjaju uzrok svoga iskustva.

Promotrimo to na jednom konkretnom primjeru. Recimo da nas je bračni partner prevario (ili smo ljubomorni pa tu situaciju zamišljamo) i da se zbog toga osjećamo nevoljeno i odbačeno. U ovom primjeru bračna prijevara (stvarna ili zamišljena) predstavlja životnu situaciju, a misli i osjećaji nevoljenosti i odbačenosti predstavljaju stanje naše svijesti.

Prema Univerzalnom zakonu stvaranja, ali i prema Zakonu uzroka i posljedice, bračni partner nije stvorio navedene osjećaje. Misli o nevoljenosti i odbačenosti bile su u našoj svijesti (ili podsvijesti) i prije toga događaja, ali ih je ta situacija aktivirala - razotkrila i odrazila. Omogućila nam je da ono što (pod)svjesno mislimo da to i osjetimo. Zbog toga je potpuno svejedno da li situacije zamišljamo ili se činjenično događaju.

Slikovitije rečeno, to je kao da imamo mrlju na nosu i tek je zapazimo kad pogledamo u ogledalo. Ako ne pogledamo u ogledalo, ne znamo da mrlja postoji, a kad je uočimo tada reagiramo. Većina ljudi zbog mrlje na nosu neće razbiti ogledalo niti će ga ukloniti iz kuće, nego će nepoželjnu mrlju ukloniti s nosa.

Sigurno bismo isto tako postupili i sa svojim mislima kada bismo razumjeli da su osjećaji samo pokazatelji naših misli. Ono što mislimo to osjećamo.

Problem sa životnim situacijama je u tome što se njima ne služimo svjesno. Znamo da je ogledalo „prazno“ dok u njega ne pogledamo, ali ne znamo da su situacije također „prazne“ dok u njih ne pogledamo.

Psihološkim jezikom rečeno, situacije su neutralne, čista platna koja čekaju da ih obojimo osjećajima. Znamo da sami odlučujemo hoćemo li ukloniti mrlju s nosa i time promijeniti sliku u ogledalu, ali ne znamo da sami odlučujemo hoćemo li promijeniti svoje misli i time promijeniti svoje osjećaje.

I što je najvažnije nismo svjesni da nam ista situacija, kao i svako ogledalo, može pokazati i sasvim drugu sliku. Naravno ako mu je ponudimo.

Kada to osvijestimo, tada ćemo biti toliko mudri da životu nudimo samo ono što želimo da nam odrazi i uzvrati.

Sjećam se razdoblja u svome životu, netom prije nego što sam spoznala ovu istinu. Počela sam intenzivno doživljavati da sam svima teška i naporna i da me zbog toga svi izbjegavaju. Isto sam se osjećala u obitelji, na poslu, u društvu s prijateljima. Nigdje mi nije bilo ugodno i o svima sam mislila da samo gledaju sebe, nemaju razumijevanje i empatiju. Zbog optuživanja sam osjećala krivnju, koja je samo pogoršavala i otežavala moju komunikaciju s ljudima.

Jednoga dana, dok sam bila krajnje tjeskobna, kroz glavu mi je prostrujala misao: „Čekaj malo, ja sam jedna, a njih je puno i mnogi se međusobno uopće ne poznaju, kako to onda da se svi prema meni ponašaju isto. Mora biti da je nešto u meni od čega svi bježe.“

Ta strelovita misao pretočila se u jednu od najvažnijih spoznaja u mome životu: „U meni je uzrok“. Osjetila sam ogromno olakšanje jer sam zaključila: „Super, samo je jedno mjesto na kojem se nalazi uzrok svih mojih problema, pa prema tome mora da je tu i rješenje. Ne moram više lutati od mila do nedraga da bih se dobro osjećala.“ Također sam osjetila veliko olakšanje što sam s duše skinula teret krivnje zbog optuživanja drugih, jer sam duboko u svojoj duši znala da nisam u pravu.

Tog dana sam prihvatila odgovornost za svoja iskustva i otkrila da je jedina istinska sloboda spoznaja da naša iskustva sami stvaramo. Odlučila sam da to nikada neću zaboraviti, pa sam stalno ponavljala:

„Moje misli i osjećaji stanja su moje svijesti, a životne situacije ih aktiviraju - razotkrivaju i odražavaju“.

Nakon nekog vremena bilo mi je dovoljno samo: „Nije situacija, Ja sam odgovorna“. Sada mi je dovoljno: "Ja jesam“.

To je postala moja mantra koja mi pomaže:

• da se brzo sjetim istine kad god me ego iznenadi,
• da neutralno prihvatim sva stanja svoje svijesti,
• da se u životu osjećam sigurno, jer znam da su situacije neutralne i da ništa ne mogu doživjeti bez svoje odluke da to doživim,
• da se osjećam slobodno, jer znam da sama odlučujem o tome kakva iskustva želim doživljavati,
• da osjećam prijateljstvo, ljubav i zahvalnost prema svemu što mi se u životu događa.

Ovakav stav nije potiskivanje osjećaja niti ignoriranje životne situacije. Naprotiv, to je potpuno prihvaćanje svojih misli i osjećaja i suočavanje sa situacijom koja ih odražava.

Recimo da nam je dijagnosticiran karcinom te da smo zbog toga zabrinuti za svoje zdravlje i život. Ako prihvatimo Univerzalni zakon stvaranja i Zakon uzroka i posljedice tada ćemo znati: „Osjećaj zabrinutosti za moje zdravlje i moj život stanje je moje svijesti (mojih uvjerenja), a karcinom je životna situacija koja ga pokazuje“.

Kada potpuno prihvatimo odgovornost za svoje osjećaje zabrinutosti moći ćemo ih promijeniti u osjećaje zahvalnosti, jer ćemo biti zahvalni svojem karcinomu što nam je omogućio da se okrenemo prema stvarnom uzroku svog problema i promijenimo ga. Ne moramo unaprijed znati što će se dogoditi s karcinomom. Možda ćemo otići na operaciju, možda će nastupiti spontana remisija, možda ovo, možda ono.

Jedno je sigurno, kad prihvatimo odgovornost za svoje misli i osjećaje, tada više nećemo brinuti o životnim situacijama, jer ćemo znati da nam one samo nepogrešivo pokazuju kakvo je stanje naše svijesti. Iako nam to iskustvo neće biti ugodno, u dubini duše bit ćemo mu zahvalni.

Dakle, svaka nama naizgled nepoželjna situacija košara je puna darova koju nam Svemir šalje za naše najviše dobro. Kada to shvatimo tada je sljedeći korak prihvatiti košaru, zahvaliti se na darovima i otvoriti ih. Uglavnom shvatimo da je u njima ono što oduvijek želimo, ali se nismo usudili prihvatiti.

 

Kolumna objavljena: 24. veljače 2020.

Autorica: Natali Luks