Tko je suradnik?

 

 

Nakon prošle kolumne javio mi se prijatelj s komentarom da nisam dovoljno objasnila razliku između zaposlenika i poduzetnika u situaciji kada rade isti posao. Ponovno sam pročitala tekst i mislim da je zbrka nastala zbog identiteta, jer nisam precizno definirala riječi poduzetnik (poslodavac), zaposlenik i suradnik.

Iako vjerujem da sam uspjela prenijeti poruku o razlici između ovisničke i suradničke svijesti, i to upravo na primjeru ljudi koji rade isti posao (tv - novinari), odlučila sam opet pisati o suradnji, jer nema smisla pisati o načelu viška, dok nije potpuno jasno tko stvara višak.

Zato ću definirati pojmove poduzetnik i zaposlenik.

Prema definiciji Hrvatskog enciklopedijskog rječnika „poduzetnik je pojedinac ili pravna osoba koja unosi inovacije ili unapređuje radni proces i preuzimanjem rizika nastoji ostvariti uspjeh na tržištu“, a zaposlenik (namještenik, djelatnik, radnik, službenik) jest pojedinac „koji se nalazi u radnom odnosu“.

Poduzetnik može raditi samostalno, a može kao poslodavac uzimati radnike - zaposlenike u radni odnos.

Svima je jasno da je vlasnik tvornice poduzetnik - poslodavac, ali je manje jasno da je poduzetnik i prodavač kokica na uglu ulice (iako nije poslodavac - nema zaposlenike), jer i on samostalno izlazi na tržište i izravno ostvaruje financijski uspjeh, za razliku od zaposlenika koji se na tržištu pojavljuju neizravno, preko poslodavca.

Osnovna je razlika između poduzetnika - poslodavca i zaposlenika u tome tko kome (što) plaća. Poduzetnik financijski plaća zaposlenika. Primjere mogu nizati u nedogled. Primjerice, glumac koji prima plaću u matičnom kazalištu jest zaposlenik, ali ako glumi u svom privatnom kazalištu, onda je poduzetnik…

Zanimljivo je kako su neki političari okrenuli uloge, pa iako su zaposlenici - poslanici građana, jer ih građani plaćaju, ponašaju se kao da su poduzetnici - poslodavci, te da oni plaćaju građane. Zato je novac odličan pokazatelj društvenih anomalija (to mu je također jedna od uloga).

Mnogima se čini da je lakše raditi kod drugoga (biti zaposlenik), nego raditi za sebe (biti poduzetnik), jer ne vjeruju da sami mogu kreirati svoj proizvod i plasirati ga na tržištu. Zato je više zaposlenika nego poduzetnika - poslodavaca. To sam osobno iskusila kad sam svojoj najbližoj okolini „objavila“ da prestajem raditi kao savjetnica u Ministarstvu financija i postajem poduzetnica. Kolege i prijatelji čudili su se mojoj hrabrosti što napuštam siguran posao radi „avanture“, za koju se nije znalo koliko će trajati, dok su neki moji rođaci i susjedi bili uvjereni da sam dobila otkaz, jer im nikako nije bilo jasno tko bi normalan napustio siguran posao. Tiho su suosjećali s mojim roditeljima. To je bilo prije šesnaest godina. Danas sve više ljudi donosi takve odluke.

Međutim, bez obzira jesmo li zaposlenik ili poduzetnik - poslodavac, jedino važno pitanje koje sami sebi trebamo postaviti jest - da li smo zadovoljni sa svojom trenutnom poslovnom situacijom i svojim odabirom. Većina nije. Zaposlenici se tuže da su poslodavci bezobzirni - ne brinu se o uvjetima rada i životnim okolnostima radnika (koga uzdržavaju, koliki su im obroci kredita, jesu li zdravi) i da ih radno iskorištavaju, jer ih neprimjereno plaćaju, a poslodavci se pak tuže da im je teško naći pouzdanog i kvalitetnoga radnika koji bi radio „kao za sebe“.

Nekako smo naviknuli da su zaposlenici nezadovoljni s poslodavcima, što svakodnevno pokazuju prosvjedima, obustavama rada i sličnim, čime žele izboriti bolje uvjete rada i veće plaće.

Međutim, i poslodavci su nezadovoljni, ali to pokazuju na drugi način.

Znam poduzetnicu koja ima dobro razvijen posao u malom gradiću u unutrašnjosti Hrvatske, ali stalno ogovara svoje radnike, nema u njih povjerenja i nikako ne može shvatiti načelo da ona privlači takve ljude. Nije joj jasno zašto su njeni zaposlenici nezahvalni, kad im ona, u ova teška vremena, čini uslugu što ih zapošljava i osigurava im, po njenome mišljenju, dobre plaće. Zaključila je da je to zato što su ljudi u malome mjestu primitivni, jer samo gledaju tuđa posla, zavide boljima (njoj) i nisu zainteresirani za posao kao ljudi u gradu.

Stereotipi (ovaj je o provincijalcima, ali su najčešći o ženama, mladima, starima, strancima, etničkim skupinama…) služe poslodavcima da krivnju za svoju pohlepu prebace na zaposlenike i sve druge koji im na to ukazuju (u zadnje vrijeme najžešći su kritičari novinari) i da se ne moraju upitati: zašto se meni, u mome poslu i mome životu, događaju ovakve situacije?

Spomenuta poduzetnica, kao i većina poduzetnika, smatra da ona stvara novac, a plaće joj zaposlenika znače trošak (usput, nije isplatila plaće za zadnja tri mjeseca). Takvi poduzetnici arogancijom opravdavaju i prikrivaju svoju nesigurnost i ovisnost o zaposlenicima. Neki dan mi je bilo zaista neugodno kada je novinar upitao poznatog poduzetnika kako se osjeća u svojoj jahti dok mu zaposlenici imaju ispodprosječnu plaću. Željela bih vjerovati da ga je to pitanje potaknulo na neka razmišljanja o sebi.

Sve u svemu, u ovisničkoj strukturi zaposlenici žele sigurnu plaću, a poslodavci profit.

U prošloj kolumni to nisam tako izravno rekla, pa se može shvatiti da su samo zaposlenici financijski ovisni. Međutim, želim naglasiti da su poduzetnici itekako svjesni da njihov profit ovisi o zaposlenicima, ali to ne žele priznati. Šteta, jer nisu svjesni da će im se virus posijanog nezadovoljstva, kad-tad vratiti kao bumerang tako kako najmanje
žele - financijskom propasti. Uživanje u osobnom standardu na račun nekorektne podjele ostvarene dobiti poslovno je samoubojstvo. Dobro bi bilo to shvatiti što prije.

Pa kako onda izaći iz ovisničke strukture i ostvariti suradničku svijest?

Kao prvo, treba shvatiti da se suradnik ne postaje proglašenjem, nego promjenom motiva zbog kojeg radimo, bez obzira jesmo li zaposlenik ili poduzetnik. Kao drugo, to se ne može postići promjenom ponašanja. Potrebno je promijeniti fokus svijesti.

Suradnik ima svijest o dobrobiti svoga rada. Primjerice, ako je liječnik, tada zna da njegov rad doprinosi zdravlju ljudi, arhitekt zna da pridonosi kakvoći i kulturi življenja, knjigovođa zna da doprinosi poslovnom uspjehu, učitelj zna da doprinosi razvoju obrazovanja….

Suradnik zna da služi razvoju i napretku društva u cjelini. Suradnik nudi svoju suradnju prema svojim kriterijima i uvjetima, a onaj tko je želi, prihvaća te uvjete.

Zato je svaki zaposlenik istinski poduzetnik, jer sa svojim jedinstvenim proizvodom (radom) slobodno izlazi na tržište i nudi ga poslodavcu, koji je spreman uložiti svoju energiju kako bi s tim proizvodom ostvario svoj poslovni standard.

Poslodavac sa suradničkom svijesti tretira ulaganje u plaće svojih zaposlenika kao ulaganje u svoju najbolju investiciju, koja mu dugoročno donosi najveću dobit, a ostvarenu dobit dijeli sa zaposlenicima - suradnicima, prema principu pravednog udjela u radu.

Kada postignemo suradničku svijest, više nam neće biti važno jesmo li zaposlenik ili poduzetnik, jer će nam motiv rada biti zadovoljstvo u radu i naš doprinos općoj dobrobiti, a ne zarada i profit. To je uvjet koji omogućuje slobodan financijski tok.

Ne trebamo brinuti imaju li ljudi s kojima poslujemo suradničku svijest. Važno je da je mi imamo, jer ćemo tada automatski biti usklađeni sa svima, kako i kada treba.

Iskustvo mi govori da su ljudi koji imaju suradničku svijest uglavnom poduzetnici što zapošljavaju suradnike, pri čemu svi uživaju u svome poslu i zadovoljni su sa svojim prihodima.

Svaki je suradnik istinski poduzetnik, ali svaki poduzetnik nije suradnik.

Kolumna objavljena: 23. rujna 2009.

Autorica: Natali Luks