Trošenje ili investiranje

Novac možemo trošiti ili investirati. Trošimo ga ako ga poistovjećujemo s novčanicama, a investiramo ga ako smo svjesni njegove duhovne dimenzije. Trošenje uvijek doživljavamo kao gubitak, a investiranje kao uvećanje svoje vrijednosti.

Ljudi koji novac troše imaju gubitničku svijest jer smatraju da njihov standard ovisi isključivo o količini utrošenog novca. Stoga ga nastoje imati što više, pa im je zarada osnovni životni motiv. Nikada se ne pitaju zašto ga nemaju dovoljno, nego samo smišljaju kako doći do veće količine. Problem je u tome što nema te količine novca koja im može ublažiti osjećaj da ga nemaju dovoljno. Zbog toga su pohlepni i njime opsjednuti.

Takvi ljudi uče lekciju da blagostanje ne ovisi o količini novčanica, već o svijesti o novcu.

Financijsku krizu generira gubitnička svijest
To stalno napominjem, jer je kolektivno uvjerenje da je važno imati pun novčanik i pun proračun. Nažalost, oni koji bi trebali ljudima pomoći i sami su uglavnom u gubitničkoj svijesti, pa predlažu rješenja unutar te svijesti. Ekonomisti standardno predlažu ili povećanje/smanjenje proizvodnje ili povećanje/smanjenje potrošnje, ovisno u kojoj smo fazi ekonomskog ciklusa. Ostali „znalci“ uglavnom predlažu kako na brzinu povećati prihode ili savjetuju ne trošiti iznad svojih mogućnosti. Zato je logično da nitko od njih ne govori o jedinom rješenju - kako napustiti gubitničku i sirotinjsku svijest koja financijsku krizu uvijek nanovo i ispočetka generira.

Trošenje novca ima dva glavna oblika - škrtost i rastrošnost.

Škrti ljudi ne žele trošiti novac jer prilikom svake financijske transakcije imaju osjećaj kao da gube dio sebe. To je bolan osjećaj koji doživljuju zbog straha od gubitka, jer su fizičku razinu novca (novčanice ) poistovjetili s duhovnom dimenzijom novca (financijskom sviješću). Zato novčanice čuvaju i ne troše i trude se proći što jeftinije.

Najveća je samoobmana tih ljudi što nisu svjesni da su sami drugima dali moć da odlučuju o njihovu standardu, pa čim čuju da netko cijeni svoj rad i proizvod, odmah razmišljaju kako je pohlepan, umjesto da se pitaju: „Želim li ja uložiti svoju energiju u taj proizvod?“

Škrti ljudi nemaju svijest o tome da sami mogu odlučiti u što će uložiti svoj novac, jer im je pažnja isključivo na tome koliko nešto košta, a ne na uvećanju svoga standarda. Posljedica je toga da doslovno postaju žrtvama prevaranata i varalica, raznih rasprodaja, besplatnih i povoljnih ponuda. Budući da svakodnevno naplaćujem svoj rad, s vremena na vrijeme susrećem i takve ljude, pa znam koliko im je teško usmjeriti pažnju na ono što istinski žele. Toliko su zaokupljeni novcem i brigom hoće li dobiti primjerenu vrijednost za svoj novac da uopće i ne znaju što žele. Takvi bi ljudi najradije da je sve besplatno, jer bi jedino tada bili sigurni da im nitko prijevarom neće uzeti njihov novac, za koji drže da ga ionako nemaju dovoljno.

Škrti ljudi su ljuti i ogorčeni na sebe, jer se ne usude postaviti cijenu svojega rada zato što ne vjeruju da ju zaslužuju. Tu činjenicu zanemaruju i za svoju frustraciju optužuju druge (poslodavce, klijente, državu) da ih dovoljno ne cijene. Svakodnevno vidimo kako zaposlenici, radnici i seljaci štrajkaju protiv nepravde. I tako će biti sve dok si svaki pojedinac ne postavi jedino pravo pitanje - zašto se to upravo meni događa?

S druge strane, po zakonu rezonancije, oni privlače škrte poslodavce. Takvi bi poslodavci najradije da mogu od zaposlenika izvući maksimum, a minimalno ga platiti. Uopće ne cijene svoje zaposlenike i misle da imaju prevelike zahtjeve za to koliko im vrijede. A sve opet iz istoga razloga - jer takvi poslodavci ne cijene i ne poštuju sami sebe.

Drugi je oblik trošenja rastrošnost. Za razliku od škrtaca, koji bi sve željeli dobiti besplatno (bez ulaganja svoje energije), rastrošnici tu istu frustraciju (da nisu dovoljno dobri i da ne zaslužuju) kompenziraju uvjerenjem da zaslužuju standard kakav žele. Kao i svaki ovisnik, rastrošnik je ovisan o osjećaju, a trošenje mu je samo sredstvo da dođe do tog osjećaja, jer dok troši uživa u osjećaju da ima i da taj standard zaslužuje. A nakon potrošačke seanse još je više frustriran. To „liječi“ novom dozom šopinga, provoda, čašćenja… za što mu treba još veća količina novčanica. Najčešće rastrošnost prate dugovi, kocka i kriminal, a na svjetskoj se sceni zbog toga motiva oduvijek vode osvajački ratovi i kolonizatorski pohodi.

Dvije strane istog novčića
Ukratko sam opisala dva osnovna oblika potrošačkoga mentaliteta. Ne bismo trebali ni trošiti ni ne trošiti, jer su to dvije strane istoga novčića, nego bismo se trebali odlučiti za svijest o blagostanju (ako već tako ne živimo).

Ljudi sa svijesti o blagostanju ne troše, nego investiraju, što znači da svoj novac ulažu u iskustva koja im uvećavaju vrijednost. Prilikom kupovine apsolutno poštuju kriterije prodavača, a jedino što se pitaju jest treba li im ponuđeni proizvod i jesu li spremni uložiti energiju da ostvare standard s tim proizvodom. Cijena im služi samo kao kriterij: utvrditi koliko su stvarno zainteresirani za taj proizvod.

Takvi ljudi plaćaju unaprijed i time usmjeravaju svoju financijsku energiju u cilj koji žele ostvariti. Nikada ne optužuju prodavača da ih je prevario i iskoristio, jer dobro znaju da je svako iskustvo odlična investicija. I što je najvažnije, nikada ne žele ništa besplatno, jer znaju da se uvećanje i napredak događa samo u sinergiji davanja, kada su prodavač i kupac jednako zadovoljni, jer su uložili istu količinu energije u ostvarenje zajedničkog cilja. I još nešto, nikada ne kupuju bez financijskog pokrića niti zato što im se ukazala povoljna prilika.

Drugim riječima, ako investiramo, tada nam je apsolutno sve u što ulažemo svoju energiju investicija i ne moramo tražiti savjetnika za investicijska ulaganja. Kad kupujemo jogurt i pecivo, to je investicija, kad kupujemo stan, i to je investicija. Ali isto je tako investicija i ulaganje vremena i energije u rad, učenje, relaksaciju, odmor, druženje, roditeljstvo, partnerski odnos…

Investiramo kada radimo ono što želimo
Skraćeno, investiramo uvijek kada radimo ono što želimo, odnosno kada novac i vrijeme ulažemo u iskustva koja želimo, s jedinim ciljem da rastemo i da se razvijamo u svakom pogledu. Kriteriji prema kojima smo sigurni da investiramo jesu povećanje standarda, napredovanje i zadovoljstvo postignutim.

Ljudi koji investiraju svjesni su da svoj napredak mogu ostvariti jedino u zajedništvu s drugim ljudima i ako žive prema načelima blagostanja.

Osobno smatram da je u naše vrijeme aktualna i akutna kočnica daljega razvoja i napretka to što ne razumijemo što je plaćanje i kolika mu je važnost u stvaralačkom procesu i međuljudskim odnosima. Mislimo da je plaćanje samo ulaganje financijske energije, ali nije. To je naša energijska potvrda za sve što primamo od drugih ljudi. A hoćemo li je iskazati istinskom zahvalnošću ili novčanicama pitanje je samo valute kojom plaćamo.

Kolumna objavljena: 3. ožujka 2010.

Prethodna kolumna: Čiju igru igraš?

Autorica: Natali Luks