Zarađivanje je psihološka potreba za priznanjem vrijednosti

 

Kada je moja kći odlučila otići na godinu dana u Englesku i tamo raditi, kako bi mogla financirati svoj boravak i sve aktivnosti koje je planirala, cijela se obitelj okomila na mene: „Kako joj dopuštaš da se ide tamo mučiti?“ Zapravo joj nisu vjerovali i plašili su se da neće uspjeti, jer su znali da nema potrebne radne navike.

Još im je bilo manje jasno, i stoga više šokantno kada sam nekoliko godina prije podržala supruga u njegovoj odluci da napusti „odličan“, dobro plaćen posao, jer mu više nije odgovaralo raditi po tuđim direktivama. Smatrali su da treba biti zahvalan (kome?) što ima tako dobar posao i da je normalno kako ne može uvijek biti sve onako kako on želi i hoće.

Svatko zna najbolje za sebe
Razlog što su me u oba slučaja napali jest što su dobro znali da kćer i suprug uvažavaju moje mišljenje, pa su bili ljuti što ih ispravno ne savjetujem. Međutim, problem je baš i bio u tome što su cijenili moje mišljenje, jer im se nikada nisam miješala u njihove izbore, nego sam ih, naprotiv, podržavala da budu svoji i čine ono što sami žele.

Zaista smatram da ne znam što je za drugoga „najbolje“, uključujući tu i svoju djecu. Ali zato vjerujem da to svatko zna za sebe (ako je u kontaktu sa sobom i Bogom) i da nitko ne bi trebao zbog novca raditi ono što ne želi, a isto tako ni ono što želi.

Jednostavno, novac ne bi trebao biti motiv rada niti svrha života. On ima posve drugu zadaću.

Mojoj kćeri zarada nije bila motiv odlaska u Englesku, nego je željela iskustvo odvajanja od kuće, samostalnost. Podržala sam je u tome, jer sam shvatila da se odrekla sigurnosti i zaštite doma radi veće vrijednosti - samostalnosti. Sama je željela zaraditi svaki novčić i tako osjetiti da može samostalno funkcionirati. I to je postigla. Od kada se vratila, a to je sada već trinaesta godina, radi samostalno posao koji voli. Sigurna sam da je tada prošla svoju inicijaciju u poduzetništvo (bilo joj je teško, ali je uspjela).

Težimo ostvarivanju svojih vrijednosti, a ne zarade
Suprug je prošao sličan put. On je imao odličnu plaću i posao koji voli, ali mu je samostalnost u poslu bila važnija od dobre plaće i financijske sigurnosti. Njegovo „osamostaljivanje“ potrajalo je nekoliko godina, a počelo je s tim famoznim otkazom. I on je danas poduzetnik.

Uspjeli su jer su se odlučili za ostvarivanje svoje vrijednosti, a ne za ostvarivanje zarade.

Razmislimo na trenutak koja je naša najveća vrijednost u poslu. Je li to slobodno izražavanje, želja da svoje znanje i iskustvo prenesemo drugima, igra, organizacija, vodstvo, samostalnost, komunikacija…? Priznajmo si što želimo i od toga načinimo posao. Kako? Jednostavno, podijelimo svoju vrijednost s drugim ljudima.

Psihološko knjigovodstvo
Ljudi imaju prirodni poriv uložiti svoju energiju u ono što im treba - u svoj standard. Stoga imaju prirodni poriv uzvratiti nam kada im nešto damo od srca što njima treba. To je univerzalni zakon izjednačenja, koji uvijek djeluje. Kada ga osvijestimo više nikada nećemo brinuti za svoje prihode. To je princip prema kojem funkcionira zakon zarade: prihodi su „osigurani“ ako radimo ono što volimo i time opskrbljujemo druge ljude onim proizvodima koji im trebaju, i u koje su spremni uložiti svoju energiju da ih dobiju.

I sami znamo da smo zadovoljni samo kada smo energijski primili koliko smo i dali. To je psihološko knjigovodstvo, u kojemu se bilanca primanja i davanja automatski uspostavlja i usklađuje ako slijedimo i slušamo sebe, a ne druge.

Međutim, ako je zarađivanje naša primarna motivacija (mnogima i opsesija), tada nismo zadovoljni ni poslom ni visinom plaće.

Zarađivanje je psihološki pojam koji nema nikakve veze s ekonomskim pojmom dohotka i stvaranja nove vrijednosti. Zaraditi znači zaslužiti. Nekada se posao zvao služba, jer ljudi nisu imali svijest o svojoj istinskoj vrijednosti i svom radnom doprinosu. Zaradu su shvaćali kao priznanje poslodavca, kupca, tržišta, svejedno, za to što su dobri i koliko vrijede.

Dobiti priznanje za svoju vrijednost vrlo je snažna psihološka potreba, koja se temelji na kolektivnom uvjerenju Ja ne zaslužujem biti, činiti i imati ono što istinski želim (jer nisam dobar takav kakav jesam).

Znači, ako radimo samo zbog zarade (priznanja vrijednosti), a ne zbog ostvarenja neke svoje istinske vrijednosti, tada smo uvjereni da svoju plaću moramo zaslužiti, a rad smo pretvorili u sredstvo kojim tu potrebu zadovoljavamo. To nema nikakve veze s time volimo li svoj posao, jer navedeno uvjerenje može i posao koji volimo pretvoriti u obvezu, muku i napor.

Nitko ne cijeni tuđu muku
Kolika nam je god plaća, ona ne može zadovoljiti potrebu za priznanjem vrijednosti koju sami sebi (nesvjesno) poričemo, i zato smo nezadovoljni. Budući da priznanje očekujemo od ljudi za koje radimo i od kojih želimo dobiti („pravednu“) naknadu za uloženi trud, ljuti smo što nas upravo ti ljudi dovoljno ne cijene (plaćaju). Mislimo da je problem u tome što ne vide ili ne žele vidjeti koliko se trudimo (pokazujemo da vrijedimo) i zato se osjećamo iskorišteni, jadni i frustrirani. Istina je međutim u tome da nitko našu muku ne treba i da je zato nitko ne cijeni. Ljudi prirodno cijene samo ono što im treba i što im predajemo od srca i sa zadovoljstvom, a to je uvijek ono što činimo zbog sebe, a ne zbog očekivanja priznanja.

Na pošten način ne možemo zaraditi puno novca
To stvara ambivalentan stav prema novcu.

S jedne ga strane ne volimo, jer nas stalno podsjeća da nismo vrijedni i da ne zaslužujemo priznanje, to jest zaradu. Prema njemu se ponašamo kao što su se radnici početkom industrijske revolucije ponašali prema strojevima. Mislili su da im strojevi oduzimaju posao, pa su ih tukli i uništavali. Tako i mi u današnje vrijeme mislimo da nam je novac kriv što nemamo pravi posao ni standard kakav želimo.

Zato novac ne volimo i trošimo ga bez kriterija, kako bismo sebe pohvalili: „Nemam novca, znači nemam ništa nezasluženo (nepošteno).“ Iz istoga razloga uvijek osjećamo krivnju kada ga imamo, jer duboko u podsvijesti trajno tinja uvjerenje da ga nismo zaslužili, bez obzira koliko sebe i druge uvjeravali u suprotno. Stoga je toliko rašireno mišljenje da se na pošten način ne može zaraditi puno novca. Sada nam je jasno tko i zašto tako misli.

Ali ga s druge strane trebamo, jer intuitivno znamo njegovu pravu svrhu. Omogućuje nam i olakšava život u zajednici, tako da svatko može raditi ono što zna i voli i dobiti od drugih što mu treba. Sve dok postojimo kao samostalna i jedinstvena bića, koja imaju različite funkcije i zadaće u ostvarivanju zajedničkoga cilja, novac će biti ta toliko prisutna, a istodobno nevidljiva inteligencija koja će nas povezivati i energijski usklađivati.

Uistinu, novac nitko ne može posjedovati, jer nije materijalne prirode, pa nam ga nitko ne može niti dati niti uzeti. Prema tome, slobodno možemo odahnuti i posvetiti se svome radu i životu, jer novac ionako obavlja svoju zadaću, znali mi to ili ne. Naravno da je bolje da smo toga svjesni, jer nećemo nepotrebno gubiti energiju na dokazivanje da vrijedimo i očekivati da nam to novac potvrdi.

Kolumna objavljena: 13. svibnja 2009.

Autorica: Natali Luks