Zaslužujemo li bolji život?

U prošloj sam kolumni opisala važnost svjesne odluke, a u ovoj ću objasniti zbog čega je takvu odluku nemoguće donijeti sve dok imamo polaritet zaslužujem/ne zaslužujem.

Primila sam opširno pismo čitateljice koja mi je opisala svoju tešku životnu situaciju i zamolila me da joj savjetujem kako će naći barem malo svjetla u svome životu prepunom tame. Ukratko sam joj objasnila svoj stav o izlasku iz tame, u stilu da smo sami kreatori svog života i da je prvi korak u rješavanju svih problema, pa tako i njezina, prihvaćanje odgovornosti za sva svoja iskustva, te sam joj predložila da mi se javi ako joj nešto ne bude jasno.

S mojim odgovorom nije bila zadovoljna: „Definitivno mislim da nije dobro to što mi se dogodilo i držim da to ne zaslužujem, tako da mi Vaše objašnjenje zaista nije pomoglo.“

Na trenutak sam se zbunila, jer mi nije bilo jasno zašto traži savjet ako već unaprijed ima definirano mišljenje, s kojim se potpuno slaže i koje ne želi mijenjati. Sinulo mi je da ona ne traži savjet kako naći svoje svjetlo, nego samo utjehu i potvrdu da zaslužuje bolji život.

Najdublje se bojimo svoje bezgranične snage
Nelson Mandela tu je dihotomiju odlično izrazio u svom inauguracijskom govoru:

„Naš najdublji strah nije nepotpunost. Najdublje se bojimo svoje bezgranične snage. Plaši nas naša svjetlost, a ne naša tama. Pitamo se tko sam ja da sjam. Stvarno, zašto ne bismo sjali? Vi ste Božje dijete. Vaša lažna skromnost ne služi svijetu. Nema ničega prosvijetljenog u potiskivanju sebe da biste prikrili tuđu nesigurnost. Rođeni ste iskazati slavu Boga koji je u vama. On nije samo u nekima, on je u svima. Pustimo li da naša vlastita svjetlost blista, podsvjesno omogućujemo drugima da svijetle. Oslobađajući se svog najdubljega straha, pomažemo oslobađanju drugih“ (Mandela je citat uzeo iz knjige Marianne Williamson: „Povratak ljubavi: Razmišljanja o načelima „Tečaj čuda“).

Naime, duboko u podsvijest potisnuli smo uvjerenje da ne zaslužujemo biti to što jesmo i činiti ono što želimo jer smo zaboravili svoju istinsku prirodu. Svaki put kada se želimo približiti Sebi i svojim čežnjama, u tome nas spriječi strah (što mu je glavna zadaća) koji aktivira uvjerenje: „Ne zaslužujem biti i činiti što mi srce želi.“ To izaziva bol i zato smo u svijesti stvorili obrambeni mehanizam - Ja zaslužujem, kojim izbjegavamo strah, a bol anesteziramo. Tako se štitimo i međusobno tješimo.

Podsvijest radi ono u što vjerujemo, a ne ono što želimo
Nažalost, u tome nas svesrdno podržava i psihologija pozitivnoga mišljenja, koja nam sugerira afirmaciju Ja zaslužujem (ljubav, snagu, zdravlje, blagostanje…), uvjeravajući nas kako će podsvijest prihvatiti taj koncept. Međutim, podsvijest prihvaća i izvršava samo ono u što vjerujemo, a ne ono što želimo.

Ako prakticiramo afirmacije i pozitivno mišljenje, tada od toga imamo (ako uopće imamo) samo privremenu korist, i to isključivo ako svakodnevno držimo pažnju na tim izjavama. Čim prestanemo, odmah nam se sve vraća na staro jer je u korijenu problema uvjerenje Ja ne zaslužujem, koje se ne može riješiti na taj način.

Svi se tijekom života mučimo s vječnim pitanjem: „Zašto mi se ovo događa?“ i „Čime sam to zaslužila?“ Netko je teško bolestan, netko siromašan, netko nema posla, netko je nevoljen, nekome su djeca problem, a nekome fizički izgled. Koliko ljudi toliko pitanja.

Ljubav se ne zaslužuje
I sama sam se mučila istim pitanjem, naročito u bliskim odnosima. Nikako mi nije bilo jasno zbog čega mi se događala „nepravda“, za koju sam bila sigurna da je ničim nisam zaslužila. Dapače, bila sam uvjerena da puno dajem, a da mi se to ne uzvraća, sve dok nisam spoznala da se ljubav ne zaslužuje. Ja jesam ljubav.

Ta spoznaja skok je u svijesti, to je svjesnost o tome Tko smo - čista svijest i Što smo - svjetlo za kojim svi čeznemo. To je bitna razlika između Ja zaslužujem i Ja jesam.

Sve dok mislimo da je normalno da zaslužujemo bolji život znači da duboko u podsvijesti poričemo Sebe i vjerujemo da nismo dovoljno dobri takvi kakvi jesmo i da ne zaslužujemo život kakav želimo. Paradoks je da ne trebamo zaslužiti ono što želimo, jer to već jesmo i to već imamo.

Tako gledajući, ne postoji nepravda i žrtva, već samo neznanje. Ego se nevjerojatnom upornošću opire prihvatiti istinu da već jesmo svjetlo, snaga, ljubav, blagostanje… jer, koliko prihvaćamo istinu, toliko umanjujemo ego. Što je više svjetla to je manje tame. Sve dok vjerujemo egu, izgledat će nam okrutno ako nam netko kaže da smo sami odgovorni za svoj otkaz, neizlječivu bolest, krađu, prijevaru ili prometnu nesreću, jer ego poistovjećuje odgovornost i krivnju.

Živjeti u miru
Međutim, kad nam postane važnije živjeti u miru i ostvarivati ono što želimo, nego dokazivati da smo u pravu i boriti se protiv „nepravde“, tada počinje naše istinsko iscjeljenje. Taj korak se zove razumijevanje ili oprost. Drago mi je da je nedavno, u nekoj tv-emisiji, jedan poznati hematolog rekao da mogućnost izlječenja leukemije ne ovisi o medicini, nego isključivo o pacijentu.

Isto je i s ostalim „nepravdama“.

O zasluživanju novca puno sam pisala, ali ipak i u ovom kontekstu još jedanput naglašavam. Sve dok budemo smatrali da novac trebamo zaraditi, znači da podsvjesno vjerujemo da ga ne zaslužujemo, iako svjesno mislimo da ga zaslužujemo. Rezultat je poznat - nikada ga nemamo dovoljno.

Jedan otac mi se tužio kako ne može uspostaviti komunikaciju sa sinom, iako mu je sve u životu omogućio. „Pa zar nisam zaslužio barem hvala za sve što sam mu učinio?“, pitao me sav jadan. Shvatio je da je sve to činio da zasluži potvrdu da je dobar otac, u što je u dubini podsvijesti sumnjao.

I na kraju, može nam se činiti da nemamo uvjerenje Ne zaslužujem jer nemamo takvih misli u svojoj svijesti. To je tvrdila i moja prijateljica dok napokon nije shvatila da se nesvjesno očituje kroz njezina životna iskustva. Pomoglo joj je pitanje, koje mi je uporno postavljala: „Zašto mi se to događa kada tako ne mislim?“ i moja upornost da je svaki put podsjetim kako podsvijest djeluje.

Kolumna objavljena: 3. veljače 2010.

Prethodna kolumna: Odluka

Autorica: Natali Luks