Zašto nam je neugodno naplatiti svoj rad?

Novac je pokretač skoro svih emocija. Zbog novca možemo osjećati zadovoljstvo, nezadovoljstvo, veselje, tugu, ljutnju, jad, moć, nemoć, ogorčenje, bijes, mržnju, strah, brigu, sram, krivnju, zavist, agresiju, pohlepu, depresiju, euforiju. Ne trebamo se posebno podsjećati na situacije u kojima se sve mogu javiti ovi osjećaji. Dovoljno je samo na trenutak zatvoriti oči i pomisliti na bilo koji od tih osjećaja, pa da se isti trenutak stvorimo u nekoj od njih. Vrlo impresivno, i to samo zato što smo stvorili sliku o novcu, a zatim joj dali svu svoju moć.

U ovoj ću se kolumni pozabaviti posebno neugodnim osjećajem zbog kojeg ljudi imaju velikih problema u poslovnim odnosima. To je osjećaj nelagode koji se javlja prilikom naplaćivanja ili čak pri pomisli da bismo trebali naplatiti svoj rad.

„Ne moraš mi platiti"
Naravno da novac nije stvarni uzrok ni jednog od navedenih osjećaja, pa tako ni ovog, ali odlično služi kao platno na kojemu možemo prepoznati projekcije svih svojih misli i osjećaja.

Plaćanje je financijska transakcija u kojoj jedna osoba (fizička ili pravna) daje dogovorenu valutu (sredstvo plaćanja), a druga je osoba prima. Osoba koja valutu daje je kupac, a osoba koja je prima je prodavač.

Promotrimo situaciju u kojoj smo prodavač (davatelj proizvoda). Pretpostavimo da smo sa svoje strane napravili sve o čemu smo se s kupcem dogovorili, samo još valja naplatiti posao. I baš tada kad trebamo ostvariti prihod i primiti dogovoreno sredstvo plaćanja, počinje famozni osjećaj nelagode (stezanje u grlu, preznojavanje, lagana vrtoglavica, napetost) koji nas sve više obuzima i najradije bismo zavikali: „Ne moraš mi platiti.“

Ali što onda? Počinje unutarnji monolog, najčešće i prije kontakta s kupcem: „Možda mi kupac (primatelj proizvoda) neće platiti. Zašto ga na to moram podsjećati, pa ja sam svoje odradila? Nisam ja budala da radim, a da od toga nemam nikakve koristi. Možda sam ipak precijenila svoj rad? Ja sam uložila svoju radnu energiju, pa morao bi i kupac uložiti svoju financijsku energiju. Možda on zaista nema novca, a ja sam sebična i nisam dovoljno uviđavna.”

Taj osjećaj nelagode naplaćivanja jedna je od osnovnih blokada zbog koje se ljudi ne usuđuju pokrenuti svoj samostalni posao. Plaše se da zbog te nelagode neće moći naplatiti svoj rad.

Jesmo li odustali od terora nad samim sobom?
Netko je toga svjestan i miri se sa sudbinom da radi za „gazdu“ koji može naplatiti svoj rad. Cijena nelagode je prilično visoka, jer zaposlenici radi izbjegavanja nelagode naplaćivanja svog rada sudjeluju u malom dijelu ostvarene dobiti, ali barem znaju zašto gazda „bere vrhnje“. I još nešto, takav čovjek ne troši energiju na optuživanje, a niti na samozavaravanje, nego skuplja snagu da kaže sam sebi: „Dosta je bilo, odustajem od terora nad samim sobom.”

Međutim, većina ljudi nije svjesna svoga straha, pa okrivljuju kupce (stvarne i potencijalne) kako nisu pošteni što ne plaćaju (uopće ili na vrijeme). Dok ovo pišem stalno mi je na umu jedan moj poznanik koji mi uvijek priča istu priču: „Mogu razumjeti da netko ne koristi moju uslugu, jer mu ona ne treba ili nema novca, ali da mi barem - pošto sam mu uslugu obavio - kaže da će mi drugi put platiti, to bih razumio. I da mi barem drugi put plati, nego opet isto. Zašto su ljudi takvi?“ Ja mu svaki put odgovorim: „A da se zapitaš zašto ti se to događa, uvijek isto.“ Na to on priču odmah završava: „Što ja imam sebe pitati, sve je meni jasno. Tako mi je zato što sam dobar prema svima, a dobre svi iskorištavaju.“

Neplaćanje nema veze s drugim ljudima
Ja također koristim njegove usluge (tada i slušam ovu priču) i osjećam svu njegovu muku dok uzima novac koji mu sa zadovoljstvom dajem za njegovu zaista izvrsnu uslugu - kreaciju. Ne moram vam govoriti da pritom, dok uzima novac, vrti paralelnu priču: „Meni novac uopće nije važan, važno mi je što ja znam kakav sam, što radim ono što volim i što pomažem ljudima.” On svoj osjećaj vrijednosti crpi iz usporedbe s drugima koji po njegovu mišljenju nisu tako dobri i pošteni kao on (a ima povelik popis), a ne iz vlastita bića.

Isto smo tako spremni napisati doktorsku disertaciju sa svim mogućim teorijama i obrazloženjima da objasnimo (a zapravo opravdamo) zašto ljudi nemaju novca.

Srećom, pravi razlog zašto nam ljudi ne plaćaju nema nikakve veze s drugim ljudima i potpuno je druge naravi. Tko zna pravu prirodu novca svjestan je da novac nije ničije vlasništvo i da ne postoji njegova nestašica. O čemu se onda radi? O tome da nismo sposobni slobodno davati. Još preciznije rečeno: nema se Tko izraziti, dati i ostvariti prihod.

Ako se prodavači ipak uspiju mentalno izdresirati te se uvjeriti da imaju pravo naplatiti svoj rad, tada će novčanice dobiti i ostvariti zaradu, ali neće ostvariti prihod. Jer prihod je svijest o svom doprinosu, koji nesvjesni ljudi nemaju. Zato će im novčanice „iscuriti kroz prste“, kao da ih nikada nisu ni dobili, ili će ih spremiti u čarapu (banku, dionice, nekretnine) i opet živjeti kao da ih nemaju.

U konačnici je isto, novca osjećamo da nemamo ako nam ne služi za normalno i ugodno funkcioniranje u svakodnevnom životu.

Kolumna objavljena: 27. svibnja 2009.

Autorica: Natali Luks