Zašto se međusobno ne cijenimo?

U prošloj kolumni dotaknula sam osjetljivo pitanje, a to je poštovanje sebe i drugih. Želim to pojasniti, jer mnogi poštovanje poistovjećuju s procjenjivanjem i potrebom za priznanjem vrijednosti.

Dakle cijeniti znači priznati vrijednost, poštovati i uvažavati. Poštovanje je manifestacija ljubavi prema svemu što nas okružuje i sa čime smo u interakciji. Ono je blagoslov, jer uvijek cijenimo istinsku vrijednost ili suštinu, u kojoj vidimo božansku prisutnost.

Zdravi i slobodni međuljudski odnosi uvijek se zasnivaju na međusobnom priznavanju, uvažavanju i poštovanju.

Ljudi koji sebe i druge cijene imaju kontakt sa svojom dušom i zato znaju što žele, mogu to jasno izraziti, točno znaju s kim to mogu ostvariti i ulaze samo u one odnose u kojima postoji obostrani interes i uzajamna podrška, a ne interesiraju ih odnosi u kojima ima prostora za nedoumice „možda“, „ako bi“, „kada bi“, „vidjet ćemo“, „još se ne zna“ i slične manipulacije.

To su ljudi puni samopouzdanja koje izvire iz njihove unutarnje sigurnosti. Drže se svojih životnih principa i ne plaše se objektivnih okolnosti jer su svjesni da je snaga duha jača od bilo koje sile na ovome svijetu i znaju da su uvijek s njom povezani kada slušaju svoje srce i primjenjuju načela blagostanja.

S druge pak strane, procjenjivanje je prosudba o vrijednosti i uvijek se svodi na elementarnu procjenu da nešto nije dobro i na potrebu da bude dobro.

Zašto nas ne cijene?
Onaj tko procjenjuje, taj i u odnosima s drugim ljudima uvijek osjeća da netko nije dovoljno dobar. Ili sebe podcjenjuje, a druge precjenjuje, ili sebe precjenjuje, a druge podcjenjuje. Odnosi koji se temelje na procjenjivanju obostrano su ovisnički, što znači da se uvijek temelje na nekoj potrebi - ili na potrebi da nama drugi priznaju vrijednost ili da mi drugima osporimo vrijednost, kako bismo ublažili osjećaj vlastite nevrijednosti. U ovisničkim odnosima uvijek jedan partner sebe podcjenjuje i osjeća se krivim što nije savršen, pa daje sve od sebe da se usavrši i promijeni, a drugi partner sebe precjenjuje i misli da je savršen, a svoga partnera omalovažava i očekuje da se promijeni. U takvim je odnosima uvijek jedan krivac, a drugi sudac.

Mnogi ljudi cijene i poštuju svoje suradnike i partnere, ali im nije jasno zašto to nije obostrano, jer nisu svjesni „preokreta“ u svojoj podsvijesti. Pokušat ću taj „preokret“ objasniti upravo na primjeru želje da se međusobno cijenimo i poštujemo.

Ego funkcionira tako što osporava postojanje svake vrijednosti koju želimo ostvariti. Proces osporavanja odvija se automatski i nesvjesno, tako što se aktiviraju uvjerenja nisam dovoljno dobar i nemam to što želim (u našem primjeru - nemam poštovanje). Iako se proces odvija nesvjesno, možemo ga prepoznati preko projekcije na druge ljude - osjećamo da nemamo poštovanje, jer nas drugi ne poštuju, iako mi njih poštujemo. Naši osjećaji su pokazatelj isključivo naših misli i naših uvjerenja.

Znači, prva je zadaća ega da nam „ukrade“ čežnju bića i navede nas povjerovati da nemamo vrijednost koju želimo ostvariti, jer je drugi nisu potvrdili. Zato nam je toliko važna uzajamna potvrda. Druga mu je zadaća još lukavija - nudi nam rješenje kako ćemo ostvariti ono što želimo, što smo povjerovali da nemamo. To se rješenje zove potreba, i skraćeno glasi: „Nemam to što želim, ali to mogu imati ako budem činio što treba.“ Potreba je nada da ćemo svoju vrijednost ostvariti ako budemo dobri, marljivi, poslušni, ali i velika muka, jer koliko se god trudili, nikada je ne možemo ostvariti. To većina ljudi shvati tek na samom kraju života.

Zato ako smo nezadovoljni što ne možemo ostvariti obostranu ljubav i poštovanje, to samo znači da smo još u ego-programu. Sva sreća da takav koncept možemo napustiti ako ga osvijestimo i shvatimo o čemu se radi.

Izbjeglica iz Bosne bez papira i novca
Nekoliko godina u kućanskim mi je poslovima pomagala gospođa, koja je za ratnih godina pobjegla iz Bosne u Njemačku, a zatim u Zagreb (zbog obiteljskih razloga). Čim sam je upoznala, prepoznala sam njezinu snažnu želju da izađe iz blata u koje se totalno zaglibila. Srela sam je u trenutku očaja što se mora vratiti u Bosnu, jer joj je bila istekla boravišna dozvola, a nikoga u Zagrebu nije poznavala kod koga bi prijavila svoj privremeni boravak (kćer kod koje je odsjela bila je podstanar). Odlučila sam joj pomoći. Prijavila sam je kod sebe, pa je boravišnu dozvolu produžavala svaka tri mjeseca (narednih nekoliko godina). To ju je donekle smirilo. Međutim nije imala radnu dozvolu, pa je radila ilegalno i stalno je strahovala da će biti otkrivena. Satnica joj je bila ispod deset kuna za fizički naporan posao, jer je gazda znao njezinu situaciju, pa ju je (i on) iskorištavao. Predložila sam joj da ostavi taj posao i da radi kod mene kao spremačica za nekoliko puta veću satnicu. Našla sam joj toliko mušterija te je bila „skroz popunjena“ i počela je lijepo zarađivati. Sve je novce štedjela za odvjetnika, kako bi ostvarila pravo na svoj dio imovine, koju joj suprug jednostavno nije želio dati poslije razvoda. Radilo se o velikom iznosu, s obzirom na to što su imali odličan posao i bili imućni ljudi. Nakon nekoliko godina mučnoga parničenja, uspjela je dobiti svoj dio. Dobila je i radnu dozvolu, pa je u atraktivnom dijelu Zagreba otvorila nešto poput snack-bara na bosanski način (sendviči i roštilj). Zaposlila je kćer i sina, a u „postavljanju“ biznisa pomagao im je čak i bivši muž, od kojega su jedan za drugim, glavom bez obzira, svi pobjegli u Zagreb.

Ta je žena doživjela životnu metamorfozu samo zato što je snažno željela pomoći svojoj djeci i što je bila uvjerena da će naći rješenje. Međutim, za sebe nije marila, jer se nikad nije cijenila, pa je cijeli život doživljavala samo poniženja, tako da je na kraju završila na cesti, izbačena iz kuće, bez igdje ičega. U svom unutarnjem svijetu stalno se borila između vjere u dobro i „svoje zle kobi“, između optimizma i ružne realnosti.

„Vala, fakat je tako“
Obećala sam joj pomoći i odmah joj rekla u čemu je moja pomoć. Objasnila sam joj da je uzrok njezine nesreće samo u nedostatku samopoštovanja i samopouzdanja te da je nitko ne može cijeniti i plaćati sve dok ne počne sama sebe cijeniti, da će svojoj djeci pomoći tek kad počne sebe uvažavati i što je najvažnije rekla sam joj da se sve to može naučiti. Pristala je na suradnju, iako joj ništa nije bilo jasno, ali nekako, na svoj mi je način vjerovala. Svaki put kada bi došla spremati, prvo smo provjeravale njezino samopouzdanje. Najteže joj je bilo shvatiti da ima nesvjesno uvjerenje da nije dobra, iako zna da je uvijek bila dobra i poslušna. „Uvijek sam slušala i babu (oca) i muža i sve radila što su mi zapovijedali, i još da na kraju ja nisam dobra. Kako to misliš? Šta još treba da uradim?“ „Trebaš odustati od potrebe da budeš dobra.“, bio je moj odgovor koji je zbunjivao. „Kako ću onda, pa ne mogu ti ja da ne budem dobra?“ Ipak, malo pomalo, shvaćala je razliku između istinske dobrote, kakva je ona zaista i bila, i potrebe da bude dobra i sve je više uviđala taj apsurd. Koliko je od potrebe za služenjem i udovoljavanjem odustajala, toliko je sve više sebe cijenila, pa je počela sama birati svoje klijente, određivati cijenu i uvjete rada. I dogodilo se čudo u njezinom životu. Svi su je cijenili i rado joj plaćali.

Uz to smo „radile“ na tome da shvati zašto je bila zlostavljana i zašto joj muž osporava njezin dio bračne stečevine. Odlučila je ići do kraja i ostvariti svoje pravo, bez obzira što je on bio utjecajna osoba u njihovom gradu, pa su suci vjerovali njegovim „dokazima“, a ona je morala plaćati odvjetnika da dokaže svoje pravo.

Ipak, od svega joj je bilo najteže shvatiti što znači oprostiti. Jednoga mi je dana došla sva ozarena: „Jes bolan da sam se u životu namučila i napatila, ali ja nikoga zbog toga nisam mrzila, pa mi nikako nije bilo jasno kome bi ja šta trebala oprostiti. Napokon razumijem da oprostiti znači odustati od vlastitog samoponižavanja. Mislila sam da su me drugi ponižavali, jer nisu bili dobri prema meni, kad ono ispalo da ja nisam bila dobra prema sebi, jer se nisam cijenila. Vala, fakat je tako.“

Ta žena je s pedeset godina, bez kune u džepu, bez dokumenata i bez ijedne poznate osobe u nepoznatom gradu i drugoj državi, uspjela dokazati da se snagom volje može ostvariti sve što se hoće ako se u to zaista vjeruje. Sretna sam što smo se susrele.

 
Kolumna objavljena: 24. ožujka 2010.

Prethodna kolumna: Kultura neplaćanja

Autorica: Natali Luks