Načelo zajedništva
Načelo zajedništva jest svijest da smo duhom zajedništva povezani u Cjelinu.
Zajedništvo omogućuje opstanak, razvoj i napredak pojedinaca i društva kao cjeline.
Što smo svjesniji to nam je širi obuhvat definicije zajednice kojoj pripadamo. Nekome je zajednica obitelj, nekome nacija, a nekome čovječanstvo. Naravno, šire uvijek obuhvaća uže.
U staroj je paradigmi kriterij zajedništva potreba da zajednica opstane. Zato je logično da ljudi osjećaju pripadnost zajednici kada im je zajednica u kojoj žive ugrožena. Tada im se automatski aktivira nagon za samoodržanjem koji oslobađa potrebnu količinu životne energije da se „prijetnja“ uspješno svlada. Stoga neki članovi zajednice simuliraju opasnost, kako bi osjetili da su „živi“. Tučnjave na nogometnim stadionima jedan su od primjera. Naravno da to nije zajedništvo, kao što ni navijači drugoga tima nisu stvarna opasnost.
Na višoj razini svijesti zajedništvo se osjeća kao čežnja bića da se zajednica u kojoj živimo razvija i napreduje.
To je i odgovor na pitanje zašto sada, nakon rata, nemamo više zajednički cilj. Pitamo se zašto sada, kad smo slobodni i neovisni ne udružujemo snage i ne surađujemo, nego gledamo kako prevariti jedni druge i zgrnuti što više za sebe. Što se to dogodilo, zar smo se promijenili preko noći?
Problem je što se uopće nismo promijenili. Obrana suvereniteta i integriteta ljudska je vrijednost na nižoj ljestvici razvoja, jer se aktivira automatski i nesvjesno, uvijek kad pojedincu i zajednici prijeti opasnost. Zato društva i pojedinci koji nemaju potrebu za samoodržanjem propadaju.
Blagostanje i napredak su vrijednosti na višoj razini razvoja ljudske svijesti i za njihovo ostvarenje je potrebna svjesna odluka svakog pojedinca. Zato izgleda da je teže ostvariti blagostanje nego neovisnost. To je donekle i točno, jer neovisnost ima vidljivoga neprijatelja, a blagostanje nevidljivog.
Nakon rata nas je dočekala ta druga, nevidljiva opasnost, s kojom se nemoguće boriti, jer je ne doživljujemo kao opasnost. To je ovisnost o drugima. Obrana i ovisnost dvije su strane iste medalje. U obrani druge doživljujemo kao neprijatelje koji nas ugrožavaju, dok u ovisnosti druge doživljujemo kao svoje spasitelje. U oba slučaja o drugima ovisi hoćemo li „preživjeti“.
Mi se nalazimo upravo na prekretnici. Imamo šansu načiniti evolucijski skok. Na to nas prisiljava nezaposlenost, nestašica i opće siromaštvo. Ili ćemo se prosvijetliti ili ćemo propasti.
Nedavno je na naslovnici jednoga dnevnog lista preko cijele stranice objavljena vijest: „Hrvati, propast ćete!“ Znatiželjno sam zastala pred kioskom da pogledam tko nam to tako lucidno i uvjerljivo poručuje. I uopće se nisam iznenadila kad sam vidjela da to predviđa Svjetska banka.
U svojoj studiji o Hrvatskoj analizira glavni razlog našega sporog ekonomskog rasta i ukazuje nam da ćemo propasti ako ne shvatimo da rješenje nije u ovisnosti, nego u radnoj produktivnosti. U studiji se konstatira da je u Hrvatskoj stvorena kultura ovisnosti o naknadama, pa su ljudi manje motivirani tražiti posao, nego u mnogim zemljama EU. Stopa zaposlenosti radne snage u dobi od 15 do 64 godine u Hrvatskoj iznosi tek 57,1 posto, dok u mnogim zemljama EU prelazi 70 posto.
Svjetska banka procjenjuje da je u sljedećim desetljećima rast moguće ubrzati samo boljom iskorištenosti radne snage, povećanjem njene produktivnosti i promicanjem inovacija. Stoga predlaže da se riješi problem nedostatka kvalificirane radne snage u odnosu spram potreba gospodarstva. U Hrvatskoj postoji veliki jaz između vještina koje se nude na tržištu i potreba gospodarstva, navodi se u toj studiji.
Kako je to moguće? Kako to da nema usklađenosti između ponude određenih profesija i potrebe za tim profesijama kada smo usvojili model liberalnog kapitalizma, koji bi trebao sve automatski usklađivati? Možda nam ipak nedostaje pravi strateški plan razvoja gospodarstva, možda ovo, možda ono. Svi osjećamo da nešto hitno treba promijeniti.
Zato hvala Svjetskoj banci što nam ukazuje na problem, iako ga jedino sami možemo riješiti. Naravno, ne tako da se ukinu socijalna davanja i porezi državi, jer je fiskalna politika (za sada) neophodna ekonomska regulativa.
Produktivnost ćemo povećati kada postanemo proaktivni i inventivni, kad shvatimo da nam je zadaća izraziti svoju kreativnost i opskrbiti druge ljude rezultatima svoga rada.
Blagostanje je naše prirodno pravo. Ono je osobni odabir i ovisi samo o tome koliko je čovjek svjestan da svojim radom i životom aktivno doprinosi boljitku zajednice u kojoj radi i živi.
Ali mi još uvijek ne vjerujemo u prava rješenja. Ne vjerujemo da nije dovoljno imati državu i ne vjerujemo da je neophodno sudjelovati u njezinu životu. Država nije apstraktna tvorevina, jer smo to svi mi koji u njoj živimo. Baš kao što stanice u tijelu čine tijelo, tako svatko od nas čini zajednicu u kojoj živi i zadužen je za djelotvornost jednoga njezinog segmenta.
To je teško razumjeti ljudima koji još ne mogu prihvatiti odgovornost za svoj život i shvatiti da njihov život i sudbina ovise o njima samima. Stoga sindikati i radnici očekuju od države i poslodavaca da im osiguraju radna mjesta i plaću, a poslodavci i država gledaju kako radnike što više iskoristiti za svoje interese. Tako će biti sve dok budemo vjerovali da nam drugi osiguravaju posao i prihod.
Ovisnički odnos poguban je i za onoga tko uzima i za onoga tko očekuje da nešto dobije. U takvom odnosu svi su gubitnici, jer se na kraju svima potvrđuje početna premisa da nema dovoljno za sve, samo što netko „bira“ da krade i otima, a netko očekuje dobit(i). Ljudi su s ovisničkom svijesti pohlepni, jer nikad nemaju dovoljno, koliko god dobivali ili uzimali. Pohlepa nije ništa drugo nego potreba da se popuni praznina zbog osjećaja necjelovitosti i nepotpunosti.
Krajnje je vrijeme prestati ovisiti o drugima i početi živjeti prema načelima blagostanja. Kako? Umjesto ovisnosti treba odabrati zajedništvo.
Prvi je korak shvatiti da se iz kolektivne svijesti siromaštva i ovisnosti ne izlazi kolektivno, već pojedinačno. Cijeli svijet može živjeti u blagostanju, ali ako sami ne promijenimo svoju svijest, i dalje ćemo biti siromašni i ovisit ćemo o drugima. I obrnuto, svi oko nas mogu biti u strahu i krizi, ali mi ne moramo.
Većina ljudi s kojima se družim nije u krizi, ne osjećaju recesiju i nemaju strah od vruće jeseni. Ti ljudi znaju da isključivo o njima samima ovisi koliko imaju posla i novca. Takav je pojedinac zdrava stanica društva i svojom svjesnosti utječe na promjenu okoline. To je prirodna odgovornost ljudi koji znaju istinu i jedini realan izlaz iz krize.
Zajedništvo se ostvaruje suradnjom, prema principu zajedničkoga cilja.
Kolumna objavljena: 9. rujna 2009.
Autorica: Natali Luks