Novac je odraz odnosa prema radu
Nedavno mi se na javnom predavanju jedna gospođa obratila sljedećim pitanjem: „U mirovini sam i ne želim više dodatno raditi da bih pristojno živjela i imala dovoljno novca za sve što želim. Dosta sam se naradila tijekom radnoga vijeka. Sada želim uživati i baviti se samo onim aktivnostima koje me vesele, a kojih ima podosta, ali za sve njih nemam dovoljno novca. Pitam - kako imati dovoljno novca za sve što želim, a da (više) ne moram raditi?“
Na pitanje sam odgovorila kratko i očito samo meni jasno, jer sam vidjela da je gospođa slijegala ramenima i pravila grimase, dok se opet spuštala na sjedalo, po čemu sam zaključila da me uopće nije razumjela.
Zato ću sada odgovoriti malo opširnije na to inače važno i vrlo često pitanje.
Oduvijek su ljudi maštali o ugodnom životu, u kojemu rade ono što žele i žive kako žele (imaju stil života i standard kakav žele). To je blagostanje za kojim svi čeznemo. Moje je mišljenje da je to potpuno normalna i prirodna ljudska čežnja, koja će se uskoro i ostvariti. Međutim, do sada je to bila utopija i privilegija elite (aristokracije), dok su se „obični“ ljudi mirili sa sudbinom da moraju teško i naporno raditi, kako bi prehranili sebe i svoju obitelj.
Danas ljudi više ne žele samo zavidjeti bogatim nasljednicima i promatrati ih na naslovnicama. Zato smišljaju kako brzo zaraditi što veću količinu novca, tako da više (ili neko vrijeme) ne moraju raditi, nego da mogu biti jet-seteri i uživati u bogatstvu i dokolici. Problem je jedino u tome što su se orijentirali samo na drugi element blagostanja, a to je standard koji žele imati, a zanemarili su prvi dio, a to je užitak u radu.
Iako je vrlo djetinjasto razmišljati da možemo uživati u standardu ako ne uživamo u radu, ipak takav stav nude čak i neki ekonomisti. Doći što brže do što više novca i ostvariti određeni standard u jednom segmentu života, koji mislimo da je najvažniji, prelijevanje je iz šupljeg u prazno (rebalans) i potpuno neznanje o prirodi novca i njegovu prirodnom toku. Takvo je razmišljanje opasno, jer iskrivljuje istinu o novcu i blokira njegov prirodni tok. Novac je inteligencija koja povezuje i usklađuje proizvođače i potrošače, tako što služi kao mjera za količinu i kvalitetu kreativne energije uložene u stvaranje vrijednosti. Stoga novac ne postoji sam za sebe i potpuno je besmisleno rješavati „nestašicu“ novca. To je isto kao da rješavamo nestašicu kilograma ili kilometara. Novac ne stvara stil života, ali ga vjerno odražava. Stil života način je na koji živimo (upravljamo svojom životnom energijom) i ovisi isključivo o našem odnosu prema sebi, radu i drugim ljudima.
Zato je pravo pitanje: „Kakav ja imam odnos prema radu, kako ja doživljavam rad?“ (Da ponovim - novac je samo odraz toga stava).
Pa da vidimo zašto nam je rad tako mrzak. Dva su razloga, prvi je taj što mislimo da moramo raditi da bismo bili prihvaćeni član zajednice(pokazati da vrijedimo), a drugi je taj što radimo zbog zarade (potrebe da drugi priznaju našu vrijednost), a ne zbog izražavanja Sebe i uživanja u radu. Rezultat je uvjerenje „moramo raditi ako želimo biti prihvaćeni i priznati“. Ta činjenica stvara prisilu i pretvara svaku aktivnost, prije ili kasnije, u napor i obvezu. Znači, rad ima dvije značajke, moranje i zarađivanje, koje su međusobno povezane. Nasuprot radu, hobi, rekreacija i zabava aktivnosti su koje obavljamo dobrovoljno i u njima uživamo, jer ih ne činimo zbog zarade (priznanja da vrijedimo), nego iz svoje duše, zbog zadovoljstva u izražavanju Sebe i svoje vrijednosti.
Prema tome svaku aktivnost možemo doživjeti kao rad i kao hobi, kao muku i kao užitak - sve ovisi o nama. Aktivnost je imanentna životu i sastavni je dio naše osobnosti. Problem nastaje tek kada se bavimo aktivnostima koje ne želimo ili kada ih obavljamo iz krivoga motiva, na krivi način.
Dobro se sjećam slučajnog susreta sa svojim profesorom hrvatskoga jezika nakon mature. Pitao me što planiram studirati, a kada sam mu rekla da ću upisati ekonomiju, tužno me pogledao i samo vrlo, vrlo tiho prozborio sebi u bradu (da dramatično naglasi svoje mišljenje o mome izboru): „Uostalom, i ja sam upravo krenuo po svoju plaću.“ Osjećala sam se kao najveći izdajica, u stilu „Pa zar i ti sine Brute”,jer sam znala da je od mene očekivao da ću studirati „poeziju“, a ne „prozu“.
Zbog čega bi ekonomija bila manje duhovna od književnosti, psihologije, umjetnosti? Ekonomija (grč.oikonomija - upravljanje kućom) kao znanost bavi se upravljanjem i racionalnim korištenjem društvenih resursa. Mislim da je to itekako „duhovno“ ako krenemo od toga da je zadaća svakoga čovjeka svjesno upravljati svojom stvaralačkom (životnom) energijom i ostvariti svoje (božanske) mogućnosti, te višak stvaranja predati drugim ljudima, zapravo investirati u svoj osobni i standard zajednice u kojoj živi.
Zbog čega onda već na pomisao o radu i zarađivanju osjećamo prisilu i gubimo osjećaj lakoće i uživanja, a novac i ekonomiju doživljavamo kao nešto grubo, hladno i neduhovno?
Radi se o tome da smo rad, zaradu i materijalni standard poistovjetili isključivo s fizičkom dimenzijom. Zaboravili smo njihovu duhovnu dimenziju - da je rad način izražavanja Sebe, da je zarada rezultat našeg doprinosa općoj dobrobiti, da materijalni standard predstavlja neophodan uvjet za naša životna iskustva.
To stvara konflikt: ne možemo istovremeno raditi ono što želimo i u tome uživati. Taj se konflikt temelji na kolektivnom uvjerenju da ne bismo smjeli istovremeno raditi ono što volimo i ostvarivati prihode. Zbog takva uvjerenja uvijek će nam biti neugodno primati novac (zarađivati) poslom koji volimo.
Taj nam konflikt daje izbor - ili raditi ono što volimo i ne biti plaćeni(ili vrlo malo plaćeni) ili raditi ono što ne volimo, ali nemati krivnju zbog zarade. Nažalost, taj konflikt završava tako da radimo ono što ne volimo za malu plaću.
Ako ga se želimo osloboditi, moramo promijeniti svijest o radu i novcu i ispravno posložiti ta dva pojma.
Prema klasičnoj ekonomiji, rad je proces trošenja čovjekove radne snage (umne i fizičke sposobnosti) u procesu privređivanja. Ključna je riječ trošenje. Nakon radnoga procesa osjećamo se iscrpljeno, a novac doživljujemo kao pravednu nadoknadu za potrošenu energiju i utrošeno vrijeme. Zato nam je potreban odmor i aktivnosti koje će nam vratiti snagu.
Kada bi bila istina da nas aktivnosti iscrpljuju i troše, tada bismo bili umorni od svake aktivnosti. A znamo da nije tako. Iscrpljuje nas samo ono što mislimo da moramo raditi. Znači, rad je sve što se mora, što je obveza. Došlo je vrijeme da svjesno odustanemo od onih aktivnosti za koje mislimo da ih moramo obavljati. Počnimo s postavljanjem pitanja, prije nego što nešto učinimo: „Želim li ovo učiniti?“ I jednostavno trebamo prestati činiti ono što ne želimo.
Naravno da ćemo problem s radom riješiti tek kada shvatimo da je naše istinsko pravo i zadaća slobodno izraziti svoj stvaralački potencijal (koji ima svatko) i rezultate svoga stvaralačkog rada predati drugim ljudima. Kada zaista počnemo slobodno izražavati sebe i uživati u svakoj svojoj aktivnosti shvatit ćemo da posao nije nešto odvojeno od nas samih i da nam ga nitko ne može niti dati niti oduzeti.
Postoji predrasuda da su kreativni samo umjetničko izražavanje i istraživački rad. Ali to nije točno. Sve je kreativno što činimo iz srca, bez obzira hodamo li, kuhamo, govorimo, pjevamo, kopamo, pišemo, sjedimo… Pokazatelji su stvaralačkog izražavanja radost i užitak. Kada „oslobodimo“ rad, uživat ćemo u svakoj aktivnosti. Prestat će podjela na rad i odmor, jer se više nećemo trošiti, nego ćemo prilikom stvaralačkoga rada širiti svoj stvaralački kanal i dizati energetsku razinu.
Čovjek koji ostvaruje svoj potencijal, slobodno izražava Sebe, uživa u radu te ima svijest da svojim radom doprinosi općoj dobrobiti – uspješna je i sretna osoba. Za takvu vrst rada nema mirovine i odmora. To je sam život.
Kolumna objavljena: 6. svibnja 2009.
Autorica: Natali Luks