Skromnost

 Primila sam dva sasvim različita pisma koja su mi pomogla da osvijestim problem svoje skromnosti.

U prvom pismu čitateljica piše: „Gdje ste? Molim vas da se vratite na stranice monitora ili da me obavijestite ako pišete za neke druge novine. Osjećam se pomalo kriva što nisam komentirala vaše kolumne, a imala sam vam stvarno puno toga reći. Moji su se prihodi povećali za 30% od kad čitam vaše kolumne, jer pišete lijepo, praktično i korisno o mnogim stvarima koje mogu svakodnevno primijeniti. Oduševljena sam tom jednostavnošću i genijalnošću, pa vam želim reći da vaše riječi na mene djeluju ljekovito i imaju ogroman utjecaj na moj život, i to na bolje. Obećavam da ću biti ažurnija u komentiranju vaših kolumni, jer znam da smo svi povezani te da se i vi razvijate i učite preko našeg mišljenja.“

Na ovo se pismo ne bih ni osvrnula da prije nekoliko dana nisam dobila pismo u kojem mi druga čitateljica piše sasvim nešto drugo:

„Većinom se slažem s vašim tvrdnjama i načinom viđenja svijeta i stvari, mada osjećam da tu ima nešto što me odbija, zbog čega ne bih došla na vaš tečaj kada bi mi i trebao. To nešto izašlo je na vidjelo u zadnjoj kolumni. Žena je napisala jedno ipak smisleno pismo, pretpostavlja da ste imali ono sve što je navela, a vi joj se niste udostojali odgovoriti, jer kao to nije bitno, mada je ipak bitno. Vjerojatno je ona sve točno pretpostavila, pa zato niste uopće odgovorili, jer biste joj inače morali potvrdno odgovoriti. Nije bitno što njoj, a i nama, niste odgovorili, već arogancija kojom ste „napunili“ svoj odgovor.

Mislim da ste dužni ispriku spisateljici zanimljivog pisma s onim važ- nim pitanjem, a i ostalima koji čitaju vašu kolumnu, zbog bezobraznog, podcjenjivačkog odnosa prema istoj. Zašto sam se našla „uvrijeđena“glede toga? Čisto zato jer volim istinu i pravdu.“

Hvala čitateljicama na suradnji. Zaista mi je korisno sve što čujem o sebi, jer na taj način najbolje učim. U nastavku ću vam kolumne opisati kako izlazim na kraj sa svojim egom. Možda i vama pomogne.

Kao prvo, čim prepoznam da netko o meni ima neki sud (kritiku, optužbu), to prihvaćam kao točno, jer znam da mi drugi govore upravo ono što i sama mislim te da je to odlična prilika da prepoznam svoja potisnuta uvjerenja. Konkretno, čitateljica me doživjela kao arogantnu i bezobraznu osobu zato što i sama sudim arogantne i bezobrazne ljude. To je projekcija - ono što sudimo to potiskujemo u podsvijest, time zračimo i to nam drugi „vraćaju”.

Na to se odnosi izreka: „Ne sudi da ti ne bude suđeno“.

Da stvar bude još bolja, istodobno kreiramo vrlinu s kojom se poistovjećujemo, tako da osudu držimo pod kontrolom. U mome slučaju, osudila sam i potisnula aroganciju, a poistovjetila se sa skromnošću. Bila sam uvjerena da sam skromna i dobronamjerna osoba i nije mi padalo na pamet da bi itko o meni imao drukčije mišljenje.

Ljudi uglavnom nisu svjesni da njihove vrline nemaju energiju i da ne zrače, jer sva energija koju ulažu u vrline zapravo služi potiskivanju onoga što su osudili i proglasili manom. To stvara velike nesporazume u međuljudskim odnosima, jer nam nikako nije jasno zašto drugi ne vide naše vrline u koje ulažemo toliku energiju i zašto ne žele vidjeti koliko se trudimo i kakvi smo.

Međutim, drugi ljudi rezoniraju samo s našim uvjerenjem. Podsvijest ne procjenjuje je li nešto dobro ili loše, ona zrači energijom uvjerenja. Ako vjerujemo da arogancija nije dobra, tada zračimo arogancijom, a da toga nismo svjesni, tako da smo i zbog toga ljuti na ljude koji nam potvrđuju naša podsvjesna uvjerenja.

Šteta je što nam potiskivanje oduzima kreativnu energiju, koju bi ina- če koristili za ostvarenje svoje zadaće.Zato je dobro iskoristiti ova dva ego-pokazatelja: vrlinu i manu, kako bismo detektirali svoje potisnuto uvjerenje i od njega odustali.

Pismo čitateljice koja me hvali pomoglo mi je da prepoznam svoju skromnost. Naime takva pisma često dobivam, ali se na njih ne osvr- ćem da ne ispadne da se hvalim. Pomisao da se hvalim za mene je arogancija koju sudim. Da sam o tome pisala to bi tako i djelovalo, ali ne zbog činjenica, nego zbog moje osude.

Shvatila sam da moja skromnost nikome nije koristila, ali bi sigurno nekome koristilo da sam slobodno pisala o iskustvima onih ljudi kojima su pomogle kolumne.

I vrlina i mana su ego tvorevine, samo što sam vrlinu odobravala, a manu sudila. Odlučila sam odustati od uvjerenja da arogancija nije dobra i od potrebe da budem skromna.

Svima nam je jasno da u istini nema mana, ali nam je teško prihvatiti da nema ni vrlina. U istini smo takvi kakvi jesmo i ostvarujemo svoju zadaću na opću dobrobit. Što bi u tome trebalo biti skromno? Kad malo bolje razmislim, skromnost je besmislena isto koliko i arogancija, jer nam osporava da budemo svoji i uživamo u svoj svojoj veličini i ljepoti.

I još nešto. Posjetila me čitateljica na čije sam pismo odgovorila u prošloj kolumni i zahvalila mi se što sam je podsjetila da je duhovni napor odgovor na njeno pitanje. Ispričala mi je da je snagom svoje vjere i volje prohodala nakon oduzetosti, jer je u svojoj svijesti svakodnevno hodala, unatoč objektivnoj situaciji. Shvatila je da je princip isti, bez obzira na to o kojem se području života radi.

Ovo možda ne bih napisala da nisam odustala od potrebe da budem skromna. 

 

Kolumna objavljena: 30. rujna 2010.

Autorica: Natali Luks