Što gore - to bolje

Svjetska kriza. Što to znači? Tko je to konkretno u krizi? Je li u krizi baš svaki stanovnik svijeta? Ja nisam u krizi, ja sam svoju krizu već prošla. A vi? Ako jeste, razmislite zbog čega ste zapravo u krizi. Je li vam kriza možda izgovor da „uđete“ u nove projekte koje želite, ali se plašite da nećete uspjeti?

Kada malo bolje pogledamo vidjet ćemo da se kriza nikada ne odnosi na (apsolutno) sve članove određene zajednice. Kada ustvrdimo da je nešto masovna pojava i obilježimo opseg pojave (svijet, nacija, obitelj…), tada to samo znači da najveći broj pripadnika iste grupe ima ista obilježja određene pojave (iste simptome). Problem je u tome što masovna pojava ima moć hipnoze i zaraze. I naravno, žrtve postaju svi koji vjeruju da masovna pojava ima moć jaču od snage pojedinca i da kao bujica rijeke nosi sve ispred sebe.

Žrtve masovne histerije
Tijekom povijesti u svim se epohama događalo isto sa svim masovnim pojavama. Bila je epidemija bolesti, ali nisu se baš svi razboljeli i umrli od kuge i kolere; bilo je ratova, a nisu baš svi jednako stradali; bilo je razdoblja siromaštva i gladi, ali nisu baš svi bili siromašni i gladni. Opstali su najjači, prema načelu evolucijske selekcije. I u ovoj sadašnjoj svjetskoj ekonomskoj krizi opstat će najjači, ali prema novim kriterijima snage, jer više nisu isti kriteriji snage za opstanak. Do sada se snaga mjerila fizički i mentalno, pa su opstali najsnažniji (fizički) i najpametniji (mentalno). Sada je uvjet opstanka duhovna snaga, to jest snaga koja omogućuje promijeniti dosadašnji način razmišljanja, odnosno promijeniti svoju svijest.

Dobra vijest je da svi imamo tu (novu) snagu i da više nitko ne mora sudjelovati u onome što mu ne odgovara. Imamo snagu osloboditi se svih utjecaja koji nam ne odgovaraju. Da bismo postigli takvu slobodu, valja shvatiti da smo kreator svoga života, odnosno prihvatiti činjenicu da smo sami odgovorni za sve ono što nam se događa u životu i da stoga nismo i ne možemo biti ničija žrtva. Možda nam to nije jasno, pa se pitamo: „Recimo i da jesam kreator svoga života, ali kako mogu biti kreatorom svjetske ekonomske krize? Zar se ona ne događa izvan mene, kakve to ima veze sa mnom?“ Ili se možda pitamo upravo suprotno: „Kako ja mogu živjeti u miru i blagostanju ako sam dio društva koje je u krizi?“

Hoćemo li biti dio problema ili dio rješenja?
Odgovor je isti: Ako smo jedan od onih koji vjeruju da je borba za egzistenciju normalni način preživljavanja, ako vjerujemo da bogati iskorištavaju siromašne, ako vjerujemo da su energijski resursi ograničeni, a ljudi nesavršena bića, tada smo itekako sukreator ove krize. Isto tako, ako ne vjerujemo u krizu i preuzmemo odgovornost za svoja kriva uvjerenja koja su krizu stvorila, automatski se izdvajamo iz energije krize i ona više na nas ne utječe, nego počinjemo utjecati na nju i slabiti njen utjecaj. To znači da o našoj vjeri ovisi hoćemo li sudjelovati u krizi i povećavati njenu moć ili ćemo doprinositi smanjenju njene moći i njenom nestanku.

Mene je spoznaja kako moj život ovisi samo o meni i o mojoj vjeri doslovno spasila i oslobodila. Kada sam tu istinu spoznala, rekla sam sama sebi: „Ako moj život ovisi samo o onome u što vjerujem, onda odlučujem vjerovati samo u ono što mi donosi mir, radost, ljubav, zdravlje, blagostanje.“ To sam postigla tako što sam odustala od svih starih vjerovanja koja su govorila da u mome životu ništa ne ovisi o meni i da sam žrtva drugih ljudi i okolnosti.

Svjetska kriza ne postoji
Zapravo, kada malo bolje promislimo, svjetska kriza kao takva i ne postoji; postoji samo veliki broj pojedinaca koji su u krizi. Svijet nije entitet odvojen od čovjeka. Svijet čine ljudi i od ljudi ovisi kakav će biti svijet. Stoga je jedino ispravno rješenje da što veći broj pojedinaca što prije izađe iz krize. Kako?

Tako da ne čekamo da drugi nešto za nas učine. Oslobođenje je naša osobna stvar i mi to možemo učiniti odmah, ovdje i sada, samo ako to želimo i hoćemo. Prvi je korak odluka: „Odlučujem živjeti onako kako ja želim i hoću, na opće zadovoljstvo i opću dobrobit.“ Isto je tako važno odlučiti: „Odlučujem da sve što remeti moj mir i radost otpuštam iz svoga života.“

Zatim se valja zapitati: „Što ja mogu dati svijetu?“, a ne razmišljati što će svijet dati nama. Tako ćemo automatski ispraviti smjer krivog mentalnog toka i povezati se sa svojim Izvorom, sa Sobom. Već imamo sve što nam je potrebno da živimo prema svojoj mjeri, sretno i uspješno, samo toga svi još nismo svjesni. A nismo svjesni samo zato što u to još ne vjerujemo. To je začarani krug, jer do kada god budemo vjerovali da će se nešto događati, to će se i događati i time potvrđivati da je naše vjerovanje ispravno. Danas većina ljudi vjeruje u iskrivljenu sliku o pravim vrijednostima: ljubavi, slobodi, sigurnosti, uspjehu, blagostanju… Ako nastavimo misliti i vjerovati da je ono što se danas u svijetu događa jedina istina i neminovnost i da se na to ne može utjecati, tada nas (sve one koji u to vjeruju) to uskoro može dovesti do potpunoga kolapsa (da ne upotrijebim grublju riječ). Sva sreća da je svakim danom sve više ljudi koji ne pristaju na tu opciju.

Kako promijeniti čip u glavi?
Reći ću svoj primjer. Znam da se u mome životu sve događa prema nacrtu koji se nalazi u mojoj svijesti (a znam da se tako događa i drugima, iako toga nisu svjesni) i zato se ne brinem, bez obzira na okolnosti u kojima živim. Ako mi nešto ne odgovara, upitam se koje su to moje misli privukle baš takvu situaciju, koja je to moja istinska vrijednost blokirana? Naravno, kada prepoznam koje su misli to uzrokovale, tada odmah odustajem od takvih misli, a nepoželjni događaj nestaje iz moga života. Tada mi je sve vrlo jednostavno i lako. Život mi je postao ugodan i interesantan i sve doživljavam kao zanimljivu igru. Dosta sam se namučila dok nisam otkrila zašto je tako teško promijeniti čip u glavi koji iskrivljuje istinu i stvara probleme, pogotovo jer sam znala istinu. Oduvijek sam znala da ne moramo patiti i da sigurno postoji neko logično i jednostavno rješenje. Napokon, poslije mnogih neugodnih iskustava, spoznala sam da je jedini razlog zbog kojega nisam mogla promijeniti svoj način mišljenja što sam na najdubljim razinama podsvijesti još uvijek vjerovala da je istina suprotna od onoga što sam svjesno znala. To me držalo zarobljenom, to mi je vezalo ruke, zbog toga sam osjećala da nisam sigurna, zbog toga sam osjećala da nisam slobodna. Shvatila sam da trebam odustati od svojih nepoželjnih osjećaja koji su nepogrešiv pokazatelj mojih uvjerenja.

Misli su vrlo korisne, pogotovo one koje se često vrte, jer su pokazatelj onoga u što vjerujemo. Zato valja obratiti pažnju o čemu često razmišljamo. Ako mislimo da su kriza i nestašica nešto što se može dogoditi i nama, tada vjerujemo u mentalni koncept koji će krizu i nestašicu stvoriti u našem životu. Dobra vijest jest da je upravo kriza najbolja prilika da odustanemo od vjerovanja u koncept o siromaštvu i nestašici i da se odlučimo za svijest o blagostanju i napretku. Tu priliku nazivam: „Što gore - to bolje.“

 

Kolumna objavljena: 16. travnja 2009.

Autorica: Natali Luks