Stranac
Nedavno sam dobila pismo u kojem me čitateljica zamolila da joj objasnim zbog čega je muči osjećaj da se nigdje ne nalazi „kod kuće“. Piše:
“… Rođena sam i živjela sam do rata u Bosni, a onda sam nastavila studij (zbog rata) u Zagrebu. U Zagrebu sam pored studija puno toga naučila o sebi i Bosancima, mentalitetima, različitostima. Kako je bilo ratno vrijeme i nije bilo lako, morala sam biti snalažljiva i tada sam naučila istinu: ako nešto iskreno hoću, onda to i mogu, to jest da se to događa. To sam provjeravala na ispitima, na traženju posla i ostalim problemima. Nisam se služila trikovima, vezama i poznanstvima i ničim negativnim… jer uostalom veze i poznanstva nisam ni imala, pa je sva moja moć bila u tome da ja “to” hoću i trudila sam se iskreno da svojim snagama “to” i ostvarim i da cilj bude moje zadovoljstvo.
Međutim, u Zagrebu se nikada nisam osjećala „kod kuće”. Stalno sam tražila nešto - ni sama ne znam što. Onda sam počela tražiti posao u inozemstvu. I dobila sam posao snova. Sve kako sam baš htjela. Prvih nekoliko godina bilo je teško - jezik, posao, trebalo je naučiti sve iz početka.
Našla sam dio onoga što mi je jako nedostajalo u Zagrebu, ali se i dalje ne osjećam kao „kod kuće”. Kada odem u Bosnu, kod svojih roditelja, tamo me taj osjećaj još ponajviše proganja.
… Nedavno sam jednoj novoj prijateljici pokušala ukratko opisati rat i rekla joj da smo u njemu dobro prošli, jer smo svi živi i zdravi, čak nam i kuće nisu srušene… i koliko smo zadovoljni. A onda sam joj tu i tamo opisivala da smo nekada živjeli u malome mjestu, gdje su bake znale sve druge bake i njihove roditelje 4-5 generacija unazad, kako smo se svi razišli, a sada kad dođem u svoje malo mjesto, govori se skoro novim jezikom i sve su neki novi ljudi. Tamo se najviše osjećam kao stranac. Onda mi je moja nova prijateljica rekla: „Pa kako onda nisi puno izgubila? “ Tim mi je pitanjem pomogla shvatiti što me boli i što me muči.
Nekoliko mojih prijateljica muči isti sindrom „kuće”. U novinama sam pročitala da i meni jako drag Miljenko Jergović ima sličan problem. On je u novinama izjavio: „Moja osobna i privatna historija je historija nemogućeg povratka kući. Taj povratak nije moguć zato što je zapravo mjesto koje sam doživljavao kao dom, kao zavičaj, kao domovinu, ostalo izgubljeno u vremenu. A kroz vrijeme se ne možemo vraćati. Priča koju smo prošli moj prijatelj Marko i ja za mene je zapravo pokušaj da se probije ta vremenska opna, da se uđe u neku
prošlost i da se otkrije što se zapravo s nama, našim životima i našim zajedničkim i pojedinačnim historijama u međuvremenu dogodilo."
To pismo me rastužilo, jer me podsjetilo na vrijeme kada sam se i sama tako osjećala, ali sam ga doživjela i kao inspiraciju za ovu kolumnu, jer znam da pitanje "kuće" muči mnoge ljude koji se osjećaju strancima u vlastitoj koži, u obitelji, zajednici u kojoj žive, pa čak i na Zemlji.
Potraga za "kućom" traje otkada smo odlučili zaboraviti što je naš istinski Dom. Problem je u tome što od tada Dom tražimo u materijalnoj dimenziji, u prostoru i vremenu, što je čitateljica lijepo akcentirala u svom pismu.
U potrazi za izgubljenim zavičajem
Napisani su mnogi romani o potrazi za izgubljenim blagom, za eliksirom života, za svetim gralom... u kojima je od reda opisana čežnja za osjećajem ispunjenosti i potpunosti, kao što je i potraga za vlastitom Kućom, Zavičajem, Domovinom. Uostalom, naš život i nije ništa drugo nego ta potraga. Osjećamo da nam nešto bitno nedostaje i to pokušavamo pronaći.
U toj potrazi uvijek smo zaokupljeni i zaneseni nadom da nas baš „tamo" i „tada" čeka sreća, a kada to ostvarimo, nezadovoljstvo je još veće. Zato je relativno lakše ljudima koji ne ostvaruju svoje želje, jer se još anesteziraju nadom da će im posao, partner, novac, ugled... donijeti osjećaj koji im nedostaje. Zato kinesko prokletstvo glasi: „Dabogda ti se sve želje (materijalne) ispunile.“
Besmisleno bi bilo misliti da su nam želje za materijalnim vrijednostima krive što smo nesretni i da zbog toga imamo osjećaj praznine i neispunjenosti. Bez materijalnih dobara ne bismo mogli živjeti u fizičkom
svijetu. Problem je što smo zaboravili svoje duhovne vrijednosti.
Prva, osnovna i jedina duhovna vrijednost jest spoznaja Sebe. Duša je naš Dom, naša Kuća, naš Zavičaj, naša Domovina i tu nas čeka mir, spokoj, ispunjenost i radost. Kada se napokon vratimo Sebi, tada ćemo s lakoćom ostvarivati i sve ostale duhovne i materijalne vrijednosti. Do tada ćemo se iscrpljivati u bezuspješnoj potrazi za srećom. Uostalom, što će nam sve blago ovoga svijeta ako nemamo Sebe. Zato je jedino pitanje, koje ima smisla, kako naći Sebe.
Svoj Dom nikada nismo ni napustili
Naša čitateljica lijepo je opisala kako je ostvarila posao snova prema zakonu materijalizacije: želim-hoću-mogu, koji kaže da će se ostvariti sve u što vjerujemo i u što uložimo energiju. Međutim, nije postigla ispunjenje, jer to nije ni postavila za svoj cilj. Zato ako želimo ispunjenje (sreću), tada to treba postaviti za svoj cilj, a ne sredstva kojima mislimo da ćemo sreću ostvariti. Kako ostvariti ispunjenje?
Tako da osvijestimo da nikada Sebe nismo ni napustili i da se cijelo vrijeme nalazimo tamo gdje trebamo biti - u svojem biću i svojoj duši. Trik je u tome što smo to zaboravili.
Povratak kući počinje odustajanjem od bilo kakve potrage za srećom izvan Sebe te osvješćivanjem istine da svoj Dom nikada nismo ni napustili.
U tome će nam sa zadovoljstvom pomoći oni koji su već „kod kuće". Njihovo ispunjenje zrači i pomaže nam da osvijestimo svoju „kuću“. Tada shvaćamo Isusove riječi: „U kući Oca moga ima mnogo stanova.“
Kolumna objavljena: 11. svibnja 2010.
Prethodna kolumna: Vrline i mane – dva kraja istog štapa
Autorica: Natali Luks