Knjiga: DUHOVNA EKONOMIJA

 

Što je duhovna ekonomija?

20. svibnja 2009.

 

Duhovna ekonomija nov je pogled na osnovne ljudske vrijednosti, kao što su: stvaralačka moć, sigurnost, kreativnost, sloboda, zajedni­ štvo, blagostanje. Cilj joj je da čovjeku omogući ostvarenje blagostanja i napretka.

Blagostanje je stanje svijesti u kojem znamo da već imamo sve što nam je potrebno da se kreativno izrazimo i ostvarimo sve ono što želimo. Blagostanje se osjeća kao mir, radost i obilje. Mir osjećamo zbog sigurnosti da je sve kako treba, radost zbog slobodnog i nesputanog izražavanja, a obilje zbog svijesti da u svakom trenutku imamo sve materijalne uvjete za iskustva koja nam upravo trebaju. Blagostanje je prirodno stanje svakog čovjeka i sastavni je dio njegove istinske prirode. Ne može nam ga nitko dati jer se ostvaruje samo kroz istinsko življenje. To je prirodno jedinstvo duha, duše, uma i tijela.

Što je to što nas sprječava da živimo u blagostanju? Odgovor je samo jedan – to što ne vjerujemo da je to naša istina. Duboko smo ukorijenjeni u potpuno suprotna uvjerenja: nismo dobri takvi kakvi jesmo (jer je ljudska priroda nesavršena), nemamo dovoljno onoga čega trebamo (jer smo odvojeni od Izvora), ne znamo što je za nas dobro (drugi znaju) i ne smijemo biti svoji i činiti što želimo (trebamo slu-šati druge i moramo činiti što oni žele). Ta struktura misli i osjećaja stvara svijest o siromaštvu.

Svijest o blagostanju i svijest o siromaštvu dvije su opcije našeg življenja. To su dva programa koja se ostvaruju prema istim prirodnim zakonima i principima. Bez obzira na to prema kojem programu živimo, uvijek ostvarujemo ono što program sadrži.

Ako živimo prema programu blagostanja, tada smo zadovoljni sobom, radimo ono što želimo i volimo, s ljudima surađujemo i uvećavamo svoju radost i zadovoljstvo, ostvarujemo stil života i standard kakav želimo te svakodnevno napredujemo. Ako živimo u blagosta-nju, tada smo sretan, samosvjestan, slobodan i uspješan čovjek.

Ako živimo prema programu siromaštva, tada smo nezadovoljni sami sobom, rad doživljujemo kao sredstvo za ostvarenje zarade i osjećaja vlastite vrijednosti, posao nas „troši“, nikada nemamo dovoljno novca, vremena, energije, uspoređujemo se s ljudima (tko je bolji) i borimo (za svoje mjesto pod suncem i svoj dio kolača), ne znamo što je za nas dobro, pa moramo slušati autoritete koji će nam to reći (roditelje, učitelje, političare, znanstvenike, medije, prijatelje, gatare, sve, samo ne sebe). U „sirotinjskoj“ svijesti uvjereni smo da naš život ovisi o drugim ljudima i okolnostima u kojima živimo, o sudbini, genetici, karmi, Bogu. U tom smo programu u ovisničkoj strukturi ličnosti.

U „sirotinjskoj“ svijesti glavni pokretači i modus vivendi egzistencije jesu: preživljavanje, želja za posjedovanjem (ne samo stvari i novca, već apsolutno svega) i strah od gubitka posjeda. Sve pretvaramo u posjed, svemu oduzimamo životnost i pravo na samosvojnost (moje tijelo, moj partner, moja domovina, moja profesija, moj talent, moja nacija, moje dijete…). Nije problem u posvojnoj zamjenici moj, koja označava funkcionalnu pripadnost (moja kuća za razliku od tvoje kuće), nego je problem što postajemo ovisni o toj pripadnosti, odno-sno što je pretvaramo u svoj posjed.

Čovjek ima slobodnu volju i može svjesno izabrati kako želi živjeti. Može izabrati život prema programu blagostanja ili ostati živjeti u „sirotinjskom“ programu.

Međutim, ako izaberemo svijest o blagostanju, tada prvo moramo odlučiti napustiti staru svijest o siromaštvu. Svako penjanje zahtijeva prvo podizanje noge s niže stube da bismo je stavili na višu, ali i volju i namjeru da se krećemo naprijed.

Motiv koji je do sada pokretao ljude da nešto poduzmu i promijene u svom životu bio je uglavnom bijeg od nezadovoljstva vlastitim životom, kolaps starog sustava vrijednosti i spoznaja da to više nikamo ne vodi, osim u bijedu, bolest, nesreću, propast i uništenje. Nažalost, bijeg nije pravi motiv i zato ne daje (trajne) rezultate. Kako kaže Erich Fromm, to je sloboda od onoga što nam se ne sviđa, a ne sloboda za ono što želimo ostvariti.

U današnje vrijeme, sve više ljudi dolazi do zaključka da se nešto „ozbiljno“ mora poduzeti i promijeniti sadašnja situacija. O tome se svakodnevno raspravlja privatno i javno. Održavaju se tečajevi, radionice, predavanja, simpoziji i summiti na svim razinama i u svim podru­ čjima života. Donose se zaključci i rezolucije, ali što se više trudimo da bude bolje to je u svijetu sve više nasilja, moralne bijede, bolesti, nezaposlenosti, siromaštva, dužničkog ropstva, usamljenosti, poroka, siromaštva. Sve je to pokušaj da se svijet promijeni unutar stare paradigme, a ne da ju se napusti. Ponašamo se kao upravitelji zatvora koji su ponosni što zatvorenici imaju odlične uvjete za izdržavanje kazne.

Mnogi ljudi istinski žele napustiti staru stubu, ali se vrte u začaranom krugu jer ne vjeruju da postoji nova stuba i tako kao da žive na rubu ponora. Natrag ne žele, a ispred ne vide ništa „čvrsto“ za što bi se mogli uhvatiti.

Upravo tu, na tome mjestu, načela duhovne ekonomije pomažu naći taj oslonac koji je na novoj, višoj razini svijesti, jer omogućuju steći znanje potrebno za odustajanje od svijesti o siromaštvu te izbor svijesti o blagostanju.

Taj izbor nazivam: Ja jesam ili Ja nisam (verzija Hamletova biti ili ne biti).

Ja jesam stanje je svijesti u kome znamo Tko smo i Što smo, znamo svoj istinski identitet, svoju pravu vrijednost, svoju pravu prirodu. Znamo da smo u svojoj biti čista svijest, da smo duhovno biće koje se odlučilo utjeloviti u fizičkom tijelu da bi prošlo kroz ljudsko iskustvo. Znači, već jesmo, ali čeznemo da se i spoznamo preko iskustava u fizičkoj egzistenciji.

Za razliku od toga, Ja nisam stanje je zaborava o Sebi i svom pravom porijeklu. Zbog zaborava mislimo da smo ograničen oblik koji je odvojen od ostatka Svemira. Misao o odvojenosti stvara osjećaj nepotpunosti, nesavršenosti, ograničenosti i nedovoljnosti. Sve dok budemo u zaboravu taj ćemo osjećaj doživljavati kao frustraciju, tjeskobu i nemir te ga na razne načine pokušavati umrtviti.

Zbog zaborava osudili smo Sebe što nismo cjeloviti i savršeni. Na osnovi toga, stvorili smo kolektivno uvjerenje da nismo dovoljno dobri na kojemu se temelji ego-struktura i svijest o siromaštvu i ovisnosti.

Iako smo zaboravili Tko smo i Što smo, nismo zaboravili što želi naša duša. Čežnje bića i želje duše imaju istu zadaću koju su imali kamenčići što su ih Ivica i Marica ostavljali po putu da bi se znali vratiti kući.

Slušati samo svoje srce i ostvarivati ono što iz duše želimo siguran je put izlaska iz zaborava. A sve duše žele ostvarivati svoje istinske vrijednosti. Svi želimo ljubav, zdravlje, ljepotu, sigurnost, slobodu, moć, mudrost, blagostanje... Jednom riječju, svi želimo isto, samo su scenariji ostvarenja različiti. Ako duša ostvaruje svoje vrijednosti, tada je čovjek sretan.

Zato je prvi korak na putu blagostanja, koji valja svladati, usuditi se povjerovati (što nas vodi i spoznaji) da već jesmo jedinstveno, božansko biće, da već imamo sve što nam je potrebno (u našemu potencijalu, koji je dio beskonačnoga potencijala) i da već znamo sve što trebamo znati, jer smo povezani s božanskom inteligencijom.

Ukratko, duhovna ekonomija temelji se na samosvijesti Ja jesam, Ja imam i Ja znam.

To je ono što ljudi misle kada kažu da prvo moramo promijeniti sebe želimo li u životu blagostanje i napredak. Ali ne trebamo ništa mijenjati, nego samo osvješćivati ono što već jesmo, što već imamo i što već znamo. Ostalo će nam biti nadodano.

...