Uvećanje i napredak
Načelo uvećanja jest svijest da naše slobodno djelovanje služi širenju i uvećanju svijesti o svojoj vrijednosti. Na taj način se razvijamo i napredujemo.
Jedini istinski napredak jest širenje i uvećanje svijesti o Sebi, a potiže se svjesnom pozornošću na svojim vrijednostima.
Pažnjom se pokazuje interes i važnost te potvrđuje vrijednost, a ono na što istinski usmjerimo pažnju i energiju to se uvećava. Bilo svjesno ili nesvjesno uvijek držimo pažnju na onome u što vjerujemo da je istina. Primjerice, ako nam je pažnja na uvjerenjima „nisam dovoljno dobar“ i „ne zaslužujem“, a nije na onome što mi zaista jesmo, matematika je jednostavna: ostvarit ćemo ono što vjerujemo da jesmo, a ne ono što jesmo. Još jednostavnije rečeno: sve što nam se u životu događa posljedica je naših uvjerenja, jer njima nesvjesno dajemo pažnju i energiju. Ako mislimo da smo žrtva nepravde, da nas drugi iskorištavaju i varaju, da o drugima ovisi naš život, da nemamo posla i novca, tada će tako i biti, ali ne zato što je to istina, nego zato što u to vjerujemo. Energiju i pažnju dajemo onome u što vjerujemo, a ne onome što želimo ostvariti.
U ekonomiji se načelo uvećanja i napretka ostvaruje u kupoprodajnoj transakciji. Tada se kreativni višak transformira u financijski višakdobit (o čemu sam pisala u prošloj kolumni).
Napredak ovisi isključivo o našoj samosvijesti
Recimo da smo zaposlenik. U trenutku kad prodajemo svoj proizvod, a to je kad primamo novac za svoj rad (rad je naš proizvod), imamo priliku napredovati. Kažem da imamo priliku zato što napredak ovisi isključivo o našoj (samo)svijesti.
Ako smo svjesni da svojim radom Sebe izražavamo te doprinosimo stvaranju nove vrijednosti i uvećanju društvenog proizvoda zajednice u kojoj živimo, tada napredujemo. Ali ako mislimo da radimo za drugoga (poslodavca, državu, klijente), tada smo u svijesti siromaštva i ne napredujemo, nego stagniramo. Na tom mjestu većina ljudi ima blokadu. Pogledajmo zašto.
Ljudima je teško shvatiti i prihvatiti činjenicu da sve u svome životu sami stvaraju, pa tako i svoje financijsko stanje.
Kada je u pitanju novac, tu prestaje „duhovnost“ i vlada isključivo ego. Zato nema daljeg razvoja dok se istinski ne shvati što je novac. Nažalost, još uvijek prevladava mišljenje da ćemo problem novca riješiti kad naučimo vještine kako ćemo postati bogati. Cvjeta edukacija o novcu s jednim jedinim ciljem - kako steći novac. Izgleda da mnogi još uvijek vjeruju da novac raste na drveću i da o našoj s(p)retnosti ovisi kako ga ubrati. Novcu smo pripisali svojstva koja nema i od njega smo načinili zlatno tele kojemu se klanjamo.
Te predrasude treba ukloniti.
Prva predrasuda
Prva je predrasuda da se proizvodi (ideje, usluge i predmeti) razmjenjuju za novac. To podrazumijeva da je novac nešto konkretno i od nas odvojeno, što drugi imaju i nama daju. To je najčešća i najopasnija zabluda, jer polazi od uvjerenja da ga mi nemamo (a rekli smo da se ostvaruje ono u što vjerujemo). Uz to vjerujemo da ga teškom mukom trebamo zaraditi.
Istina je posve drukčija. Prihod je svijest o svome doprinosu općem dobru, koju nam nitko ne može dati, a novac je inteligencija koja omogućuje razmjenu proizvoda, koju nam također nitko ne može dati. Vrijednost novca stvaramo prilikom svake kupoprodajne transakcije, a drugi ljudi (kupci) samo potvrđuju da su naše kreativne
ideje uspješno materijalizirane. Tek kad naše ideje, usluge i predmete predamo drugima, tada smo završili proizvodni proces, a plaćanje je potvrda da su drugi primili naš proizvod. Za razliku od obične priznanice, novčanica je društveno dogovorena priznanica.
Važno je da kupac adekvatnim ulaganjem svoje energije potvrdi primanje našeg proizvoda. Tek tada dovršavamo svoj proizvodni proces, ostvarujemo neophodan standard i uvećavamo istinsku vrijednost.
Druga predrasuda o novcu jest da bi se istinske vrijednosti trebale besplatno dijeliti, a ne bi se trebale niti prodavati niti kupovati za novac.
Istinske vrijednosti ne možemo kupiti ni prodati, ali...
Točno je da istinske vrijednosti ne možemo niti kupiti niti prodati, jer ih sve već imamo, ali ih ne možemo niti dijeliti. Treba ih samo osvijestiti i širiti svoju svijest o tim vrijednostima. Zato je točno da nam nitko ne može prodati istinu, zdravlje, mudrost, ljubav, ljepotu, sigurnost, slobodu, moć… ali je isto tako točno da nam te vrijednosti nitko ne može niti besplatno dati. Zato ih je besmisleno očekivati od drugih.
Međutim, plaćanje treba uvijek postojati kada stvaramo nešto materijalno što smo namijenili drugima. Kupac nam potvrđuje da smo stvorili nešto što ranije nije postojalo. Bez te potvrde nema uvećanja niti napretka. Isto tako, kada kupimo haljinu, nismo kupili ljepotu, nego proizvod; kada kupimo knjigu, nismo kupili znanje, nego autorov uradak; kada gledamo predstavu, nismo kupili zabavu, kad dademo milodar, nismo kupili vjeru, kad darujemo novac, nismo kupili ljubav… ali smo energijski potvrdili da cijenimo to što nam netko omogućuje ostvariti svoje istinske vrijednosti.
Pravedna razmjena
Treća je predrasuda da nema pravedne razmjene. Prodavač uvijek misli da je dobio manje novca nego što njegov proizvod vrijedi, a kupac misli da je dao više novca nego što je dobio upotrebne vrijednosti. To je zato što prodavač ne cijeni svoj proizvod, a kupac ne vjeruje da zaslužuje standard koji želi.
Međutim, ako smo financijski samosvjesni, tada znamo da kupcu uvijek dajemo veću upotrebnu vrijednost nego što smo od njega dobili financijskih sredstava. Svjesni smo da će kupcu upotrebna vrijednost našeg proizvoda (haljine, knjige…) uvećati njegov standard i omogućiti mu ostvariti još veći prihod.
Na taj način širimo svijest o tim vrijednostima i uvećavamo svoju kreativnu samosvijest.
Po istoj logici, znamo da uvijek kada mi kupujemo dobivamo više (u upotrebnoj vrijednosti) nego što smo financijski uložili u nabavu potrebnoga proizvoda. Zato nam svaka kupovina postaje investicija u povećanje vlastite vrijednosti, bez obzira ulažemo li u poslovni ili osobni standard. Na taj način uvećavamo svoju financijsku samosvijest.
Kolumna objavljena: 7. listopada 2009.
Autorica: Natali Luks