Čiju igru igraš?

Jamačno ste shvatili da je život velika predstava u kojoj igramo razne uloge. Za svaku ulogu biramo poseban kostim i posebne vještine, sposobnosti i znanja, koja olakšavaju ostvarenje te uloge. Ako smo policajac, tada nam je uniforma policajca kostim, a vještine, sposobnosti i znanja jesu hrabrost, snaga, fizička izdržljivost, pronicljivost… Ako smo menadžer, tada imamo drugi kostim (poslovno odijelo), ali i sasvim druge vještine, sposobnosti i znanja.

Te uloge zovemo identiteti, i ako želimo ostvariti bilo koji cilj, trebamo prvo biti u određenoj ulozi. Ako želimo skuhati ručak, trebamo znati kuhati, ako želimo pisati knjigu, moramo znati pisati, ako želimo prenositi znanje - učitelj… To je prirodni poredak.

Kako je na ego-razini sve iskrivljeno, tako i u svezi s ulogom postoji velika zabluda da se obrazovanjem može steći određeno zanimanje. Naravno da možete mnogo toga naučiti imitirati. Ali nema te škole koja od nas može napraviti trgovca, slikara, novinara… ako tu ulogu ne nosimo u svom srcu, ako nas to ne zanima. Zanimanje treba doslovno shvatiti - to je ono što nas zanima, a obrazovanje nam pomaže da osvijestimo svoje prirodne sposobnosti i sklonosti te da steknemo određene vještine, kako bismo svoju ulogu stavili u funkciju. Uostalom, zbog čega bismo radili ono što nas uopće ne zanima i što nije naša uloga?

Kako nas ljudi doživljuju?
Kao mlada ekonomistica često sam putovala poslovnim vlakom iz Zagreba u Rijeku. U tih nekoliko sati putovanja uspostavio bi se kontakt među putnicima. Moj kontakt imao je uhodanu „šprancu“ koja me zabavljala. U početku putovanja bila sam svjesno „nezainteresirana“ (uvijek sam nešto čitala ili sam meditirala - kao spavala), sve dok se netko ne bi odvažio da i mene uključi u razgovor. Uglavnom bi prvo pitanje bilo zbog čega putujem. Odgovorila bih tako da je neminovno slijedilo i drugo, za mene zanimljivije pitanje: “Što radite, čime se bavite???“ Tada bih knjigu odložila i zainteresiranog suputnika nonšalantno upitala: „Baš me zanima što vi mislite čime se ja bavim?“ Suputnik bi bio zatečen mojim izravnim protupitanjem i nije imao vremena za kalkulaciju, nego bi odgovorio: „Pa, mislim da ste učiteljica.“ „Nisam.“ „Onda ste liječnica.“ „Nisam.“ „Onda ste umjetnica.“ „Nisam.“ „Onda ne znam.“

Uvijek je bio isti odgovor na isto pitanje. Mijenjali su se putnici i njihovi profili, ali je uvijek bio isti odgovor, s istim redoslijedom: učiteljica, liječnica, umjetnica. Moram priznati da me to nije samo zabavljalo, nego mi je postalo indikativno to više što me nitko nije doživljavao kao poslovnu ženu, kako sam se ja tada željela vidjeti. Ta mi je igra pomogla da se zapitam zašto me ljudi tako doživljavaju i da te uloge otkrijem u sebi.

Nakon dosta godina shvatila sam da sam zaista po vokaciji učiteljica i liječnica, ali ne na uobičajeni način shvaćanja spomenutih zanimanja. Umjetnicu sam prepoznala tek nedavno, kad sam shvatila da je umjetnik (kreativac) svatko tko radi ono što voli..

Urođeni identitet
Dakle uloge su nam urođeni identiteti i u funkciji su onoga što trebamo obaviti. Po njima smo prepoznatljivi, bez obzira na to što ih uglavnom sami ne prepoznajemo i ne priznajemo. Zašto?

Zato što nas u tome sprječava ego. Znamo da je egu zadaća da nas odvaja od našeg istinskog identiteta Ja jesam i održava u lažnom identitetu Ja sam osoba. To stvara bol u tijelu i duši, pa smo stvorili cijeli sustav anestetika. Identiteti su odlična prilika za amortizaciju te boli.

U tu svrhu ego nam nudi dva rješenja. Prva je opcija da svoj prirodni identitet stavimo u službu potvrde vrijednosti, a druga je da stvorimo „umjetni identitet“, koji nema blage veze s našom ulogom, ali isto služi potvrđivanju vrijednosti. Jedno žalosnije od drugog. Nažalost, većina se ljudi nalazi u jednoj od te dvije situacije.

Rješenje je shvatiti ego-igru i od nje odustati. To ćemo postići tek kada naučimo razlikovati funkcionalne identitete od ego-identiteta. A razlika je u motivu.

Recimo da je netko liječnik i da mu je to vokacija koju nosi u srcu. Ako mu ego preuzme tu ulogu, tada će mu motiv rada postati potvrđivanje vrijednosti. U početku će se osjećati važno zato što ga ljudi cijene i polako će „zaboravljati“ svoju istinsku čežnju zbog koje je postao liječnikom. Status u društvu i zarada postat će mu važniji od pomaganja bolesnim ljudima. Budući da ego nikada ne može zadovoljiti svoje potrebe, takav će liječnik na kraju postati toliko frustriran da će zaključiti kako je njegovo zanimanje nezahvalno, jer ga ljudi dovoljno ne cijene i ne plaćaju. Neki će čak zaboraviti da je to njihov poziv. Naravno, ista se priča može primijeniti na sva zanimanja.

Klopka uspjeha
Drugi je primjer kada zanemarimo svoj poziv radi nekog statusnog identiteta. Sjećam se svog dragog kolege koji je bio priznat kao izvrstan stručnjak u svom poslu, pa je za „nagradu“ dobio ponudu da vodi jedan veliki poslovni projekt u kojem je sudjelovalo puno ljudi. Nije mu bilo lako prihvatiti takvu ponudu, jer je znao da je to u suprotnosti s njegovim bićem. Bio je „solo igrač“ i znao je da nema smisla za rad s ljudima, ali je ipak ponudu prihvatio, jer ju je doživio kao priznanje za svoju vrijednost. Svi su mu čestitali na uspjehu. Upao je u klopku vlastitog ega. Nije mogao izdržati tu tenziju, pa je počeo piti. Kada se dobro izmučio, priznao je sam sebi da to nema smisla i vratio se na stari posao. Na toj mu odluci nitko nije čestitao, jer se nije uklapala u sliku uspjeha.

Dok smo god u egu, mislit ćemo da će nam naša slika uspjeha donijeti vrijednost koju nemamo. Budući da to nije moguće, nikada se nećemo osjećati dovoljno uspješno, bez obzira na kakvoj smo statusnoj poziciji.

Za razliku od toga, u istini smo uvijek uspješni jer ostvarujemo sebe i svoje vrijednosti. Kada to shvatimo, odustat ćemo od potrebe za uspjehom i osloboditi veliku energiju koja je u toj potrebi bila zarobljena, a uloge će nam omogućiti da s lakoćom ostvarujemo svoju zadaću.

A kada nas tada netko bude pitao jesmo li uspješni, samo ćemo se nasmiješiti i reći: „Ne znam, ali znam da sam sretan jer živim kako želim.

Kolumna objavljena: 24. veljače 2010.

Prethodna kolumna: Ego

Autorica: Natali Luks