Jedino u riziku nema rizika

Kada se odlučimo slušati sebe i živjeti prema svojoj istini, javit će nam se strah od posljedica takvog izbora.

Zbog tog straha ljudi uglavnom odustaju od sebe i pristaju životariti, tješeći se da barem nisu odbačeni i da su koliko toliko financijski sigurni. A ako unatoč strahu nešto i poduzmu, događa im se točno ono što strah predviđa - krivnja i kazna. Zaista izgleda da strah postavlja stupicu iz koje nema izlaza. Na svu sreću - ima.

Ako želimo biti svoji i živjeti u skladu sa čežnjama svoga bića, neophodno je prihvatiti rizik da će nam se dogoditi ono čega se plašimo. Tako nestaje strah.

Nasuprot tomu, sve dok se strahu opiremo, dok ga poričemo, negiramo i izbjegavamo priznajemo mu postojanje i dajemo energiju, pa nam se događa upravo ono čega se plašimo.

Jesmo li pripravni da nas drugi neće prihvatiti?
Primjerice, ako želimo raditi ono što volimo, prema svojim uvjetima i kriterijima, neophodno je preuzeti rizik da ćemo ostati bez financijske sigurnosti i da drugi neće prihvatiti naše kriterije. Većina je spremna „dati otkaz“ poslu koji ne vole ili zahtijevati svoje uvjete, ali nije pripravna prihvatiti odgovornost za posljedice. Zbog toga se nakon kratkog izleta u „svijet slobode“ opet vraćamo „sigurnom poslu“ i pristajemo na kompromise. Jer nam materijalna nestašica stvara veće probleme nego nezadovoljstvo od kojeg želimo pobjeći.

Isto se događa i u odnosima. Ako se odlučimo biti autentični, izražavati se od srca, biti iskreni i govoriti ono što mislimo i osjećamo, moramo biti spremni da nas drugi neće prihvatiti. Ali ako na to nismo pripravni, tada nećemo dugo izdržati biti svoji, jer ćemo se osjećati usamljeno i odbačeno. A to stvara velik bol.

Dakle nije rješenje biti hrabar i srljati u nova iskustva unatoč strahu,ali niti ga potiskivati i uživljavati se kako je sve u redu i kako sve držimo pod kontrolom.

Strah treba razumjeti. Tek kada prihvatimo potpunu odgovornost za njegov uzrok i posljedice (odgovornost sam opisala u prošloj kolumni), tada ćemo ga transcendirati u ljubav. Da, dobro ste pročitali, strah nestaje jedino ako ga pretvorimo u ljubav, jer on nije ništa drugo nego nedostatak ljubavi. Kao što ni tama nije ništa drugo nego nedostatak svjetla.

Za takvu alkemiju odlična je vježba prihvatiti odgovornost za posljedice.

U jednoj dobrostojećoj firmi, na istom projektu, radilo je dvoje mladih i ambicioznih inženjera. Oboje su bili nezadovoljni plaćom. On se odlučio zatražiti povišicu koju je dobio. Ona se poradovala da je kolega probio led. Očekivala je da će šefica, po logici stvari, i njoj povećati plaću, to više što je sebe smatrala još boljim stručnjakom i predanijim radnikom od svojega kolege. Kada je shvatila da se ništa ne događa, i ona je zatražila povišicu. Njezin je zahtjev odbijen s obrazloženjem da nađe drugi posao ako nije zadovoljna. Jako je bila povrijeđena, a šeficu je optužila da je nepravedna i okrutna. Ipak je postavila jedino pravo pitanje - zbog čega mi se to dogodilo?

Prihvaćanje odgovornosti za posljedice
Rekla sam joj da će to najbolje shvatiti ako upita svoga kolegu kako bi se on osjećao da je bio odbijen. I pitala ga je. Rekao joj je da je on bio spreman prihvatiti svaki odgovor, jer je u sebi donio odluku da za tu plaću nigdje više neće raditi i da će zato mirno otići ako ne bude po njegovom. Tada je shvatila da je on riskirao, jer je prihvatio odgovornost za posljedice svoje odluke, a ona je samo željela da joj šefica prizna da njezin rad vrijedi, jer je bila uvjerena da nitko dovoljno ne cijeni njezinu stručnost i predanost.

Kad u odnosima budemo spremni biti ono što jesmo, po cijenu da nas drugi ne prihvate, kad nam bude važniji naš duševni mir nego što drugi o nama misle i kako se prema nama ponašaju, kada nas istina o sebi bude toliko ispunjavala da nam je to dovoljno, dogodit će se čudo - bit ćemo svoji, a drugi će nas takvima prihvatiti.

Isto će nam se dogoditi i kada budemo spremni raditi ono što volimo, uz rizik da naš rad nikome ne treba i da ga nitko ne prizna. Opet čudo - radit ćemo prema svojim kriterijima koje će drugi prihvatiti i priznati, a prihodi će se ostvarivati kao normalna posljedica slobodnog i neuvjetovanoga rada.

Jedino u riziku nema rizika
S vremenom ćemo shvatiti zašto je to tako. Postat će nam jasno da Svemir savršeno funkcionira i da je naša jedina zadaća uvijek izabrati ljubav i prihvatiti rizik da će biti ono što biti treba.

Stoga jedino u riziku nema rizika.

Pazite da to ne prihvatite samo mentalno. Suština prihvaćanja odgovornosti za posljedice jest vjera u Sebe, bez kalkulacija i očekivanja. Svako očekivanje (bilo od sebe, drugih ljudi ili od Boga) prebacivanje je odgovornosti i nevjera da smo sami izvor svih svojih iskustava, bilo da se događaju po duhu ili po egu.

Zato očekivanja zamijenimo dopuštanjem životu da teče kroz nas s potpunom vjerom da je tako kako jest najbolje i da tako treba biti.

Kolumna objavljena: 20. siječnja 2010.

Prethodna kolumna: Odgovornost

Autorica: Natali Luks