Odgovornost omogućuje ljubav

 

Činjenica jest da smo prve povrede doživjeli već u najranijem djetinjstvu, ali uzrok tih trauma nije nastao tada. Ovo je važno razumjeti ako se želimo iscijeliti.

Uzrok naše jedine boli jest činjenica da smo se rodili sa zaboravom o svojoj istinskoj prirodi. Pošto toga nismo bili svjesni, uzrok smo boli „pripisali“ roditeljima i stvorili energijski utisak da je bol nastala jer nas oni nisu bezuvjetno prihvatili.

Zato je glavna emocija koju nosimo iz tog doba ogorčenost zbog neprihvaćenosti, koja je uglavnom nesvjesna, ali poprima razne oblike i muči nas svakodnevno. Na fizičkoj se razini pojavljuje kao bolest, na emotivnoj kao tjeskoba i nezadovoljstvo, a na mentalnoj razini kao obrazac ponašanja.

Ogorčenost je zapravo blokirana energija koja traži svoj odušak. Uglavnom truje međuljudske odnose jer se pojavljuje uvijek kada se želimo autentično izraziti i ne dozvoljava nam da ostvarimo ono što istinski želimo.

Jedini način kako ćemo se toga riješiti jest preuzeti odgovornost za sve situacije i odnose u svome životu, odnosno postati svjesni da smo uzrok, a ne posljedica zbivanja u sebi i oko sebe.

Pojasnit ću vam na primjeru. Otac moje dobre prijateljice doživio je moždani udar prije godinu dana i oduzeta mu je lijeva strana tijela, tako da je nepokretan, pa prijateljica vodi brigu o njemu. S vremena na vrijeme ih posjetim i uvijek gledam i slušam istu priču. Iako mu daje svu pažnju, čak je zanemarila i ostale svoje zadatke, on nema osjećaj da dobiva dovoljno pažnje i ljubavi.

Sigurna sam da bi se isti trenutak „deblokirao“ i stao na svoje noge kada bi preuzeo odgovornost za svoj život. Što bi trebao učiniti? Samo (!!!) shvatiti da je on sam izabrao iskustvo zaborava i da ga nitko nije povrijedio te da je njegova (nesvjesna) odluka bila proći kroz iskustvo neprihvaćenosti, kako bi spoznao što je ljubav. Moždani udar mu odlično pokazuje gdje se zaglavio.

Primjera je bezbroj, koliko i ljudskih sudbina i svatko svoje nezadovoljstvo pokušava objasniti i riješiti na svoj način. A svi smo nezadovoljni jer smo uvjereni da ne dobivamo zasluženu pažnju, poštovanje, priznanje, razumijevanje… od nama važnih ljudi, onih na koje projiciramo potrebu da nas prihvate.

Stoga je toliko teško povjerovati da smo odgovorni za to što nas djeca ne poštuju, partner izbjegava i vara, prijatelji ogovaraju, a poslodavac ne plaća. „Zar sam za sve to sam/a kriv/a, pa to je zadnje što želim“, reći ćemo.

Odgovornost nije krivnja, to je jednostavno svijest o tome što je istina, a što zabluda. Istina će nas osloboditi zablude, i što je prije prepoznamo i prihvatimo to bolje. A istina je da je naše biće ono što mi zaista jesmo, ono što ne stari, što ne umire, što je vječno. Ono je dio Jednog isto kao što je i kap mora dio mora.

Rođenjem se odvajamo od Jednog, kao kad čašom zagrabimo vodu i dio vode izdvojimo. Ta čaša naše je tijelo i osobnost. Na fizičkoj razini mi jesmo međusobno odvojeni, što nam omogućuje iskustvo individualnosti, ali istodobno duša „zna“ da je dio veće Cjeline i uvijek se teži spojiti u Jedno. To je „znanje“ u svakom čovjeku, a smješteno je u našim srcima. To je ljubav koja uvijek teži spajanju, jedinstvu.

Čim se dva ljudska bića nađu u odnosu, ta težnja se automatski aktivira. To nas pokreće jedne prema drugima. Međutim, moguća su dva potpuno različita ishoda. Prvi je radost zbog izražavanja ljubavi, a drugi je strah od ljubavi. Nažalost, većina živi u strahu.

To je zato što većina nije spoznala svoje istinsko biće, pa sebe doživljava isključivo kao odvojen i ograničen entitet - kao fizičku osobu. Ali činjenica što smo fizički odvojeni nije uzrok naše boli, već je to uvjerenje da su fizička i duhovna dimenzija odvojene. Zato, kada god nešto iz dubine duše i srca poželimo, osjetimo zapravo bol zbog odvojenosti.

I u tome je paradoks ljudske patnje. Patimo zato što mislimo da smo odvojeni, a ne znamo da nikada nismo bili i ne možemo biti odvojeni od Sebe, od svoga postojanja. Tek kada osvijestimo i shvatimo zbog čega nam je bilo potrebno iskustvo ne ljubavi, tada to iskustvo možemo slobodno napustiti te izabrati istinu i ljubav. To je proces praštanja Sebi zbog zaborava, u kojem osvješćujemo istinu da nas nitko nije povrijedio, nego smo jednostavno zaboravili istinu o Sebi.

Došlo je vrijeme da shvatimo: drugi su ljudi naša duhovna braća i sestre i ljubav nam je jedina poveznica. Sve drugo su naše iskrivljene percepcije. To je shvaćanje odgovornost koja nas jedino može dovesti do cjelovitosti i ljubavi. A bez ljubavi naš život nema smisla, jer ne možemo ostvarivati svrhu i zadaću zbog koje smo se rodili.

Kolumna objavljena: 30. prosinca 2009.

Prethodna kolumna: Nema besplatnog davanja

Autorica: Natali Luks