Standard stvara prihode

 

Kako ćemo „nevidljive” prihode pretvoriti u „vidljive”?

Kao prvo, trebamo postati svjesni svojih „nevidljivih” prihoda. „Nevidljivi” prihod sve je ono što nam pruža osjećaj standarda, a nije ostvareno kao financijski prihod. To ću vam objasniti na svome primjeru.

Dok sam radila u Ministarstvu financija, „osjećala“ sam da imam duplo veću plaću od one koju sam dobivala „na ruke“. Zabavljala sam kolege svojim argumentima, jer su mislili da se šalim. Objašnjavala sam: imam 20% kao dodatak na lokaciju, jer mi toliko znači to što mi je posao udaljen petnaest minuta od kuće; imam još 20% zbog odličnih uvjeta rada, jer mi toliko znači to što imam sama svoju veliku i lijepu radnu sobu; 10% prihodi su veći, jer mi toliko vrijedi sloboda što radno vrijeme mogu prilagoditi ostalim privatnim potrebama; imam 10% više zbog toga što mi je dnevna pauza u pola dvanaest, koju mogu provesti u parku na Zrinjevcu, u Palaceu na kavici ili nešto obaviti u gradu; 10% iznosi trideset radnih dana godišnjeg odmora; a najvrjednijih 30% dodatnog nevidljivog prihoda osjećam kao nagradu zbog odlične suradnje sa svojim strankama.

Kako sam došla do ovih postotaka? Tako što sam se za svaki nevidljivi prihod upitala: „Bih li napustila ovaj posao za recimo 20% veću plaću, a da na tome poslu nemam sama svoju radnu sobu?“ Ne bih. Znači da mi standard „radna soba“ financijski toliko vrijedi. I tako sam redom sve provjerila. To je ono što ljudi spontano kažu: „Ne bih to dao (što mu je važno) za nikakve pare.“ Međutim, to ne pretvaraju u pare.

A kad sam odlazila s tog posla, neki su me pitali odlazim li na nešto bolje. Odgovorila sam da ne idem na bolje, nego na nešto sasvim drugo. Radni standard koji sam „osvojila“ imam i sada, a „nevidljive” sam prihode transformirala u financijski „vidljive” prihode. I što je najvažnije, tako osvojene prihode „primam“ redovito kao da sam na sigurnoj plaći (što u svojoj svijesti i jesam), jer ne ovisim o tržištu, drugim ljudima, recesiji, krizi i drugim vanjskim utjecajima. Inače, po uobičajenim kriterijima, radim vrlo nesiguran posao.

Objašnjenje za to je vrlo logično ako znamo kako funkcionira proces materijalizacije. Podsjetit ću vas: misao u koju vjerujemo stvara osjećaj, a osjećaj se materijalizira.

Standard već imamo
Konkretno, ako želimo ostvariti potrebne prihode za svoj standard valja znati i osjećati da standard već imamo. Osjećaj standarda koji već imamo stvara nove prihode, a prihodi koje već imamo ostvaruju novi standard.

Većina ljudi vjeruje upravo suprotno - da će im prihodi koje nemaju osigurati standard koji nemaju. Takvo uvjerenje samo uvećava nestašicu prihoda i standarda. Primjerice, ako imaju prihod od 5.000 kuna, a standard im je 8.000 kuna, trude se zaraditi 3.000 kuna kojih vjeruju da nemaju. Na taj način pažnju vežu za uvjerenje da nemaju dovoljno i održavaju nestašicu.

Iz istog razloga nije dobro razmišljati kako ćemo s milijun kuna ili eura koje sada nemamo ostvariti financijsku slobodu, koju također vjerujemo da sada nemamo. To samo znači da ne znamo da naša financijska sloboda ovisi isključivo o našoj istinskoj sigurnosti koju već imamo, ali nismo osvijestili da uvijek imamo onoliko koliko nam treba za sve što nam treba. Ne moramo znati kolika je ta cifra.

Ali treba znati da možemo ostvariti samo ono što već imamo u svojoj svijesti. Sva sreća da u svom potencijalu već imamo prihode koji su nam potrebni.

Zato je dobro osjećati zahvalnost za 5.000 kuna koje smo već materijalizirali. Zahvalnost je vrlo moćan alat koji pomaže stvoriti poželjan osjećaj i ubrzava materijalizaciju. Ako smo zahvalni što smo ostvarili 5.000 kuna, to znači da pažnju držimo na osjećaju da imamo, pa ćemo sigurno ostvariti i preostalih 3.000 kuna.

Shvaćamo što imamo tek kad to izgubimo
Razliku od 3.000 trebamo potražiti u svome postojećem standardu. Pokušajmo naći „nevidljivi” prihod. Uvijek ćemo ga naći kad se naviknemo tako razmišljati. Možda je to zadovoljstvo što putujemo, možda je to prilika da nešto izuzetno naučimo, možda je to pasivan prihod, jer ne moramo sami kupovati odjeću, plaćati stanarinu… „Nevidljivi” prihodi zapravo su naše vrijednosti na kojima ne držimo svjesno pažnju, jer smo okupirani s onim što nemamo (materijalno), a ne s onim što imamo (duhovno).

To najbolje znamo kad taj standard izgubimo, jer bi tada dali „koliko se traži“ za zdravlje, ugled, dobar odnos, dobar posao… Najčešće je već kasno, ali je zato sada vrijeme da osjetimo koliko nam vrijedi to što imamo i shvatimo da će nam taj osjećaj stvoriti i „vidljive” prihode.

Da ponovim, osjećaji se materijaliziraju.

Na kraju još nešto. Nakon prošle kolumne, u kojoj sam objasnila primjer kako su „nevidljivi” prihodi postali izgubljeni, javio mi se prijatelj s primjedbom da ne vidi po čemu se to moj rad koji financijski ne naplaćujem razlikuje od humanitarnog rada čitateljice. Točno, to se ne vidi „izvana“. Važno je kako svatko od nas doživljava svoj stvaralački proces. Čitateljica nije bila svjesna da svojim radom ostvaruje i svoj standard, jer je humanitarni rad - svoje izražavanje odvojila od svog doprinosa - svojih prihoda. Zato su joj prihodi nedostajali. S pozicije stvaralačkog procesa nema razlike je li netko prvo zaradio novac, pa ga sa svog računa izdvojio u neku svrhu, ili je svojom sposobnošću pronašao sponzora za financiranje svog standarda. Nadam se da čitateljica sada uživa, ne samo u humanitarnom radu, već i u standardu i stilu života koji joj njezin osviješteni prihod omogućuje.

U mom slučaju mogu reći da jednako uživam u radu koji financijski i nefinancijski naplaćujem i da u oba slučaja ostvarujem prihod i standard koji želim. U konačnici je to isto, jer standard kreira visinu prihoda, a prihodi omogućuju ostvarenje standarda.


Kolumna objavljena: 4. prosinca 2009.

Prethodna kolumna: Nevidljivi i izgubljeni prihodi

Autorica: Natali Luks