Tko pobjeđuje - novac ili vrijeme?

 

Naši prihodi Božja su nagrada koja nam redovito pristiže, a izdvajanjem na štedni račun to potvrđujemo.

Živimo u svijetu u kojem je sve okrenuto naopako, tako da izgleda nevjerojatno da Bog ima ikakve veze s našim prihodom i bankovnim računom. Taj segment života prepustili smo vragu. Rezultat je više nego očit.

Pokušat ću na primjeru štednje objasniti tu razliku i potaknuti vas da živite u skladu s istinom o novcu, blagostanju i prosperitetu.

Razmotrimo prvo primjer da smo na bilo koji način došli do 100 (1.000, 10.000, 100.000…) kuna prihoda. Sama činjenica da prije toga nismo imali taj iznos, znači da smo ga stvorili iz ničega - nečega. Pogledajmo iz čega.

Ako smo svoj stvaralački potencijal (sposobnost, talent, znanje…) pretvorili u financijsku energiju tako što smo svoj kreativni izričaj pretvorili u proizvod koji smo predali drugim ljudima, tada je to jedini ispravni način stvaranja novca, pa će i prihodi stizati redovito.

No na razini ega to izgleda sasvim drukčije.

Ego-prihodi
Prva verzija ego-prihoda jest uvjerenje da smo sto kuna zaradili tako što smo tu svotu dobili - kao plaću ili priznanje za svoju vrijednost, odnosno što mislimo da su nam drugi dali taj novac, a ne da smo ga sami stvorili. U tom slučaju nismo (i nikad nećemo biti) zadovoljni sa svojom plaćom, bez obzira na to koliko iznosi. Svatko misli da njegov rad više vrijedi nego što za njega financijski dobiva. Svaki zaposlenik misli da je zakinut. Možete mu dati „kule i vile“, on će biti nezadovoljan i svojega će „gazdu“ optužiti da je nepravedan.

Ista je stvar i s „gazdama“, samo što oni optužuju tržište, službenu politiku, klijente… Misle da o njima ovise. Kako god, misle da su zakinuti i da trebaju dobiti više. Vjeruju da više vrijede, ali da im drugi to osporavaju iz raznoraznih razloga.

Ego-prihode možemo ostvariti i tako da nas netko dobrovoljno financira. U tom slučaju imamo (najčešće nesvjesno) uvjerenje da su nas drugi obvezni financirati dok smo nemoćni i nesposobni sami dovoljno zarađivati. Pitanje je samo „do kada?” Naravno, sve dok ne promijenimo to uvjerenje. Bez brige, život će nam omogućavati takve situacije sve dok to ne shvatimo.

Treća situacija je krađa. To je isto što i prethodno navedena financijska pomoć, samo pod drugom krinkom, u kojoj više ne čekamo da nam se netko smiluje, nego sami stupamo u akciju da dođemo do financijskih sredstava. Tako stvorena novčana sredstva rezultat su istog uvjerenja - da drugi imaju višak koji nama nedostaje i da je stoga u redu da ga mi dobijemo. Milom ili silom. Svaki lopov svojevrsni je Robin Hood. Samo što smatra da je on „ta sirotinja“ kojoj treba dati oteti plijen.

To su tri načina na koji ostvarujemo ego-prihode: zaradom, socijalnom (humanitarnom) pomoći i krađom. Jedno ljepše od drugog.

Istina je da su prihodi stanje naše svijesti. Jedini pravi prihodi jesu oni koje ostvarimo radom koji volimo i koji smo predali drugim ljudima na korištenje. Uzmimo da je tako.

Znači, imamo sto kuna. Što s tim? U tom odgovoru leži rješenje naše financijske slobode, blagostanja i prosperiteta. Upravljanje novcem vrhunsko je umijeće, koje treba naučiti. Prvi korak jest izdvojiti deset posto za štednju od svakog ostvarenog prihoda i shvatiti…

Ne mogu dalje pisati kako sam namjeravala. Do ovog trenutka imala sam inspiraciju pisati o štednji i objasniti štednju kao vrhunski alat za postizanje financijske slobode. Što ona zaista jest. Ali upravo dok ovo pišem dobila sam SMS poruku (od osobe koju sam pozvala na svoju radionicu): „Ne mogu doći na radionicu, jer je recesija, ali te pozivam na svoju predstavu… samo izaberi kada.“ (radi se o glumici). Zaista duh zna okrenuti priču na svoj mlin.

Ljudi kupuju zato što - trebaju
Zašto ona ne može doći na radionicu? Uvjerena je da nema novca. Istina je samo da njoj ta radionica ne treba. I to je ok. Čemu priča o recesiji?

Pozvala me na svoju predstavu. Ne moram platiti financijskom valutom.

Što ako meni njezina predstava ne treba? Kako ću ja opravdati svoju nezainteresiranost? Prvo što mi pada na pamet jest da nemam vremena. Ali ona mi nudi nekoliko termina, u startu.

Besplatna predstava
Ona pobjeđuje, što se mene tiče. Nemam novca jači je argument od nemam vremena. Ostaje mi jedino reći iskreno - hvala na pozivu, ali mi ne odgovara.

Eto, to je još jedan primjer kako ego funkcionira. Nismo iskreni, jer ne vjerujemo u svoju vrijednost, pa strahujemo da ćemo druge povrijediti, a zapravo nas je strah da drugi nas ne povrijede. Dok ne shvatimo da drugi ljudi kupuju naše proizvode zato što im trebaju, a ne da nama potvrde vrijednost, bit će nam neugodno reći jednostavno i iskreno - ne, hvala.

Do tada će nam novac i vrijeme biti univerzalni izgovori. Problem je što to postaje mantra koja nas održava u neimaštini i novca i vremena.

Iako sam namjeravala pisati o štednji, tu temu ostavljam za sljedeću kolumnu.


Kolumna objavljena: 9. prosinca 2009.

Prethodna kolumna: Čemu novac služi?

Autorica: Natali Luks